Božje dijete Nikola Dugandžija

Prije nekoliko dana napustio nas je dr. sc. Nikola Dugandžija. Bio je znanstvenik i publicist europskoga glasa. Od Vardara do Triglava slovio je kao vrstan sociolog religije i poznavatelj najrazornije paklene sile ovih prostora, a to je nacionalizam. Često je promišljao, pisao i besjedio o fenomenu nacionalnoga identiteta. Njegove knjige izazivale su pozornost diljem jugoistočne Europe. Prije osam godina napisao sam biografski tekst o njemu. Prikazao sam njegov životni put od Požege do visoke znanosti. U ovom tekstu neću navoditi biografske podatke. To je tekst o Božjem djetetu Nikoli Dugandžiji. Naslov je zasigurno pomalo zbunio čitateljice i čitatelje koji su ga barem donekle poznavali jer Nikola nije bio vjernik ili možda… Svojevremeno je napisao knjigu „Božja djeca“ (1990.). U tom djelu objavio je zapažanja o religioznosti u malim vjerskim zajednicama. Taj naslov inspirirao me za pisanje ovoga teksta.

Nikola Dugandžija bio je sklon socijalističkim idejama. Neko vrijeme bio je član Saveza komunista Hrvatske, odnosno Saveza komunista Jugoslavije. Volio je svoje bližnje kao samoga sebe. Biblijski rečeno, cijeli život stjecao je blago svoje na nebesima, iako toga nije bio svjestan. Predano je slijedio misao Isusa Krista, barem kada je riječ o djelima i osjećajima prema bližnjima. Njegov odnos prema ljudskim bićima s kojima se susretao i razgovarao, potpuno odgovara Frommovom tumačenju ljubavi. Nikola je razumio ljude i njihove slabosti. Nikoga nije osuđivao. Bio je otvoren za nove izazove. Njegov čamac nije stajao uz obalu nego je uvijek plovio. Ponekad je more bilo mirno, ali nerijetko su valovi prijetili tom znatiželjnom čovjeku. Nije se prepuštao luci sigurnosti. Motiv čamca na moru života dobro je poznat.

Želja za učenjem i spoznajom nije ga napuštala do kraja bogatoga životnog puta. Neprestano je čitao i proširivao granice svoje misli. Knjige velikih znanstvenika i drugih umnih ljudi bile su njegovo najčešće društvo. Omiljeni autori Nikole Dugandžije bili su Benedict Anderson, Eric Hobsbawm, Sigmund Freud, Erich Fromm, Carl G. Jung. S posebnom pažnjom čitao je djela Vjekoslava Bajsića, Esada Ćimića, Dušana Kecmanovića, Predraga Matvejevića, Đure Šušnjića i mnogih drugih. Volio je i susrete sa svojim sugovornicima. Tada bi raspravljali o pročitanim knjigama i raznim dilemama. To su bili mali intelektualni kružoci u kojima se mogla čuti lijepa riječ i poticajna misao.

Nikola Dugandžija odabrao je, tragom biblijske misli, uzak put u životu. Neprestano je preispitivao svoje postupke i nastojao napredovati u dobru. U tom nastojanju nije se poštedio velikih napora. Intelektualni rad ga je oplemenjivao. Nije robovao predrasudama prema drugačijim ljudima. Znao je prepoznati iracionalne autoritete (Fromm) i ljude laži (Peck). Mogao je sagledati svoje slabosti i nedostatke. Bio je uronjen u stvarnost. Nije težio prema bilo kakvom obliku moći u odnosu na druga ljudska bića. Imperare sibi maximum imperium est (Seneka). Nikolina vlast bila je najteža, a to je vlast nad samim sobom. Živio je povučeno, mirno i tiho.

I njegove molitve bile su lijepe. Zasigurno nije ni pomislio da su mnoga njegova razmišljanja o prirodi i svijetu zaista bila svojevrsne molitve. Akademik Vladeta Jerotić takve je opise i misli smatrao molitvama jer su posebnim riječima i rečenicama odavale hvalu Tvorcu, a da čovjek koji to izgovara nije svjestan da Bogu upućuje svoju molitvu.

U Požegi je osuđen na zaborav. To je razumljivo jer su taj grad preplavile vrijednosti koje ovaj mudar i plemenit čovjek nikada nije prihvaćao. Podijelio je sudbinu najboljih ljudi od Isusa do naših dana. Za njih nije bilo mjesta u zavičaju. Što je s našom demokracijom? „Današnja demokratija ne može bez stranke, ali stranka može bez demokratije“, napisao je Đuro Šušnjić, sugovornik Nikole Dugandžije. Taj uman čovjek na drugom mjestu je naveo: „Ono što bi moglo biti mnogo je vrednije od onoga što jeste!“ Ovu Šušnjićevu rečenicu dobro nadopunjuje Nikola Dugandžija: „Grupna identifikacija nas oslobađa napora da se pojavljujemo i kao graditelji svojih malih individualnih svjetova.“ Slobodan sam dodati i misao Erazma Roterdamskoga, prema knjizi Đure Šušnjića u srpskom prijevodu. Ona glasi: „Uvek će biti potrebni ljudi koji ukazuju narodima da je ono što ih zbližava iznad onoga što ih deli.“ Upravo na to ukazivao je Nikola Dugandžija. To je činio od mladosti do odlaska prije nekoliko dana. Odabrao je „kritički put umjesto mitske istine“.

Ovih dana objavljena je knjiga pokojnoga dr. sc. Dane Pavlice „U vatrama: Počitelj (1263. – 1993.)“. Nikola Dugandžija radovao se toj knjizi. Dane Pavlica bio je njegov prijatelj. Nažalost, otišao je prije nego što sam mu poslao tu publikaciju. Rukopis je davno pročitao i želio je da to djelo ugleda svjetlost dana. Zahvaljujući njegovu poticaju knjiga će doći u ruke čitateljica i čitatelja.

Njegovoj obitelji i bližnjima izražavam svoje duboko suosjećanje zbog odlaska njihova supruga, oca i djeda. Slava mu! Vječan mu spomen! Počivao u miru!

Vinko Tadić