ISPOVIJEST POŽEŽANKE U NJEMAČKOJ- Zašto se nikome ne javim kad dođem na godišnji u Požegu?

"Šest godina otkako sam otišla, kupila autobusnu kartu posuđenim novcem, sjela u autobus s jednom putnom torbom i ruksakom i otišla u nepoznato. Šest godina! Bilo mi je samo 21 godinu... I sad kad se sjetim tog dana, ne smatram ga tužnim, tužniji dan je bio kad sam se s diplomom slikala ispred Veleučilišta u Požegi a znala sam da mi ta diploma u Njemačkoj neće trebati.I nije mi trebala, prve dvije godine bar. Nisam od onih koji su radili svašta, radila sam samo dva posla prije ovog "iz snova" kojeg radim sad. Radila sam u jednom hotelu u kuhinji gdje sam prala suđe, a nakon nekog vremena dobila sam promaknuće i završila u hotelskoj sali kao servirka. Imala sam sreće jer sam vrlo brzo naučila jezik, to moram zahvaliti i one 4 godine učenja njemačkog jezika u gimnaziji. Gospođa (otprilike 45 godina stara), također Hrvatica, s kojom sam radila u kuhinji, tamo je došla 2 godine prije mene, no zbog neznanja jezika nije mogla dalje od kuhinje. Stoga smatram da sam tu već uspjela. Plaća je bila odlična, bakšiš i nikad nisam došla kući polomljena od posla.Nakon 6 mjeseci tog posla, šetala sam gradićem gdje živim otkako sam došla i vidjela oglase za posao u jednoj poznatoj tvrtki u tom gradu, tražili su sve vrste radne snage pa čak i administrativne radnike. S obzirom na to da mi je to dio struke, odlučila sam pokušati i... nakon 5 dana pozvali su me na razgovor koji je, očito, prošao odlično jer već skoro 4 godine radim ono za što sam se u Požegi školovala.Prve dvije godine nisam bila kod kuće, bilo mi je preteško, grozno, ali jednostavno nisam imala vremena, a možda malo i nisam htjela jer sam štedjela da se mogu preseliti u bolji stan. Sad živim s cimericom u dvosobnom stanu i napokon imam svoju kuhinju, obožavam kuhati i to mi je bio prioritet- kuhinja!Napokon je došao i taj godišnji kojeg sam iščekivala više od dvije godine, kupila sam AVIONSKU kartu i prvi put sjela u avion, bila sam ludo uzbuđena i emocionalno na vrhu svijeta jer ću napokon vidjeti svoju mamu, tatu i seku.Preko društvenih mreža sam se čula sa svojim prijateljima iz Požege onoliko koliko mi je to posao dopuštao, a i koliko su oni htjeli. Tako da sam se nakon par dana našla s njima na kavi, bila je to moja ekipa dijelom iz osnovne, ali srednje škole i faksa. Dogovorili smo izlazak u grad tu subotu i krenuli smo uobičajenim ritualom- sjedenjem na klupici u parku "zagrijavajući" se za kafiće.Željela sam ih počastiti stoga sam donijela pića, slatkiša i grickalica i svakome sitnicu iz Njemačke (upaljače, magnete i slično). Sjedili smo tako dok nismo sve pojeli i popili i krenuli smo u grad. Odlično sam se zabavljala i u nekoliko navrata čak poželjela da se vratim kući jer mi je baš sve nedostajalo.Čim smo ušli u poznati požeški klub, gdje je ekipa prethodno rezervirala stol, konobar se stvorio kod nas s ogromnom posudom u kojoj je bila boca votke i 4 Red bulla u limenkama. Bilo mi je čudno jer nismo ništa naručivali pa sam pitala prijateljicu o čemu se radi na što mi je rekla da su oni to naručili kad su rezervirali stol.Nakon sat-dva došla su još dva prijatelja koji ne piju votku pa su si naručili litru-litru i tako je noć odmicala, runde su se redale (kao i ljudi za našim stolom koje ja ne poznajem) i zabava se polako približavala kraju.Otišla sam na toalet prije polaska kući i kad sam se vratila, za stolom me čekala samo jedna prijateljica rekavši da ostali čekaju vani i konobar koji nas je posluživao, pružio mi je račun na kojem je cifra iznosila 744,00 kune!! Sve što je na računu bilo navedeno, doista i jest bilo na našem stolu, no račun je dočekao baš mene.Osjećala sam se kao posljednje govno i dala sam konobaru 300-injak kuna koje sam imala u torbici i još 150 kuna koje je prijateljica izvadila iz svoje torbe, rekavši mu da moram na brzinu do bankomata. Kad sam izašla, nikoga od mog društva nigdje nije bilo, nestali su.Vratila sam se i platila račun. Nije mi ni najmanje stalo do tih 100 eura i da me svak od njih tražio da im dam po 100 eura, dala bih im, ali ne na ovaj način. Prijateljici je također bilo neugodno upravo zato što smo nas dvije popile možda svaka po tri pića. Dogovorile smo se da ćemo se čuti sutradan poslijepodne kad se svi otrijezne. Tako je i bilo.U grupu smo napisale što je bilo i troje nas je ignoriralo, a jedna cura je napisala; "Pa što nisi ti častila sinoć?".To je bilo to za mene, kraj, gotovo.Bilo je to prije otprilike tri godine i otad se više ne čujem s APSOLUTNO NIKIM iz Požege, osim svoje obitelji. Dolazim kući svaki Uskrs, ljeto i Božić, no nikome se ne javljam, nigdje ne objavljujem i većinom me nitko nigdje niti ne vidi.Dolazim kući isključivo biti sa svojima, šetati svog psa i uživati u svakom slobodnom danu.Zašto vam ovo pišem? Zato što sam zgrožena nekim komentarima koje pročitam na društvenim mrežama. Ne glumimo svi u Njemačkoj da nam je bajno, nekima doista i jest. Ne, nije istina da nemam love za put, imam i dođem, samo me ne vidite. I da, do kraja godine moji mama i tata se sele kod mene, a seka je već ovdje, tako da ja onda više neću imati razloga dolaziti u Požegu.Veseli me to i ne patim za svojom kućom. Stvarno sam sretna ovdje, meni je ovo obećana zemlja gdje imam i iskrene prijatelje, doduše, nemam ih puno, ali vrijede za cijeli čopor.Neću ovdje ulaziti u političku situaciju u Hrvatskoj, nepotizam i sve skandale i apsurde koji okružuju pogotovo Požegu u posljednje vrijeme, mene su u Požegi razočarali isključivo ljudi. Moji "prijatelji" koje poznajem od djetinjstva.Želim poručiti svim mladima, s diplomom ili bez, da se ne boje i da probaju život negdje drugdje jer perspektiva je u našem gradu odavno isparila..."Čitateljica