Iz ateliera Jasne Lovaković o ʺŽivoj našoj Slavonijiʺ Marije i Marina Kovačevića

Znate li zašto je legendarni hrvatski novinar Miljenko Smoje, čovjek koji je stvorio kultne i nezaboravne TV serije Malo i Velo Misto, bio velik-velik novinar, reporter, kolumnist, komentator, kroničar, veliki hrvatski pisac i scenarist i na kraju i veliki zajebant. Bio je velik jer je pisao o malim stvarima. Malim i običnim ljudima s margine života.

Pisao je najviše o malim, zaboravljenim i odbačenim  ljudima. Opisivao je s dušom i srcem mala dalmatinska mjesta, mala sela i zaseoke i težak, ali i istovremeno lijep život u tim mjestima. Upoznali smo se u redakciji Feral Tribuna, u Splitu na Bačama, gdje je urednik  Predrag Lucić želio objaviti moju knjigu ŠIFRIRANA SRCA u ediciji FERALA, za koju je Smoje pisao kolumne. Kada mi je pod ruke došla knjiga ŽIVA NAŠA SLAVONIJA,  spisateljski dragulj Marije i Marina Kovačevića, neopisivo me je odmah podsjetila na Smojine knjige SKITAN I PITAM, KRONIKA MALOG MISTA....Marija i Marin su nam  na sličan način pripremili dvadeset priča o malim i pomalo zaboravljenim selima Brodsko- posavske županije, s pregršt zanimljivih i toplih priča i pričica  i životnih sudbina dragih obitelji, stanovnika ovih  malih, živopisnih mjesta od kojih svak' od njih priča neku svoju, interesantnu i originalnu priču.

 Svim stanovnicima tih malih sela  koja odišu mirom i tišinom, zajednička crta je  gostoljubivost i solidarnost, ljubav prema selu, kao i žilavost i borba da opstanu i dalje žive na selu, usprkos svim nedaćama i mukama koje su zadnjih godina i decenija pogodile i slavonskog seljaka i naša  slavonska sela. A neka su toliko mala, za koja naš čuveni etnolog Zvonimir Toldi kaže da ne možeš izgovoriti ni Očenaš, a već kroz njih prođeš. Možda bi s ovom knjigom trebalo ponajviše upoznati našu raspojasanu hrvatsku mladež koja jedva čeka subotu, diskače i srpske cajke i pevaljke, tek toliko da se upoznaju da u našoj županiji postoje i sela koja se zovu recimo, STARCI, ZOLJANI, ČELIKOVIĆI, PIVARE, ŽUBERKOVAC, BRČINO, STRUŽANI, a za koje, vjerujem nisu nikada ni čuli. Da budem iskren, nisam ni ja, također. Dakle, osim umjetničko- književne i novinarsko-putopisne vrijednosti, Marija i Marin  pobrinuli su se da ova knjiga ima i svoj edukativno- etnografski karakter. 

Posebno bi s ovom knjigom trebalo upoznati i naše političare na vlasti, jer od nekada bogatih slavonskih sela napravili su sela iz kojih mladi danas  bježe, iseljavaju se masovno.  Slavonska sela nam danas propadaju pred našim  vlastitim očima. Ispada sada da je u komunističkom "mraku"  naš slavonski seljak živio prelijepo, ko' bubreg u loju, imali smo i zadovoljnog seljaka i bogatu Slavoniju, a onda smo kao  tobože upalili svjetlo, domoljubi upalili svjetlo lopovluka i kriminala i pokrali i opljačkali sve što su mogli

I sada bježe svi iz slavonskih sela, kao da su sidom zaražena. Ili je možda ipak, bolje citirati  Borisa Dvornika koji je baš u Smojinom Velom Mistu rekao: " NEĆU POLITIKU U SVOJU BUTIGU"

O čovjeku govore njegova djela. Možemo se mi svi slobodno deklarirati i kao ljevičari i kao desničari, i kao članovi ili simpatizeri HDZ-a ili SDP-a, ove ili one stranke, nebitno, ali trag svog postojanja u životu i društvu ostavljaju samo oni posebni  ljudi koji stvaraju dobra djela, s kojima daju doprinos  društvu i zajednici, ljudi poput Marije i Marina Kovačevića, ljudi poput Miljenka Smoje, Jasne Lovaković, Zvonimira Toldija, Stribora Uzelca Schwendemanna....pa bez obzira, kojoj god stranci pripadali i čiji god simpatizeri oni  bili. Ono što vuče i pokreće ovaj svijet naprijed nisu lokomotive nego ideje i vizije, ljudi vizionari sa svojim dobrim djelima. 

Hrvatskom društvu danas kronično nedostaju djela. Danas u društvu imamo puno optuživanja, puno prozivanja, puno svađa,  međusobnog okrivljavanja, a malo dobrih djela. Djela, a ne riječi. Živa naša Slavonija, knjiga Marije i Marina Kovačevića, je upravo jedno od takvih dobrih djela. Kamo sreće, da je  takvih  djela  malo više i u našem gradu i društvu uopće.