Kako je poštar skoro odustao od Bekteža

Zamislite, dođe novi poštar u Bektež, sav važan, uštirkan, mapa u ruci, sve po pravilima službe. Stane kod „Kobilje glave“, pogleda papirić i ozbiljno upita:

– Oprostite, gdje stanuje Jozo Penava?Ljudi ga pogledaju… pa se pogledaju međusobno… pa opet njega. Tišina. Samo netko slegne ramenima.

– Sinko, takvog ti ovdje nema.

Poštar zbunjen. Gleda adresu, sve točno piše. Nije mu jasno kako nema čovjeka koji očito postoji. Nakon par minuta natezanja, netko ga upita:

– A kako ti on izgleda?– Pa… ne znam…– Ima li kakav nadimak?

Poštar još zbunjeniji:– Nadimak?

E tu je već izgubio konce.

Jer da je samo pitao za Rosu – već bi ga tri čovjeka povela, jedan bi pokazivao put, drugi nosio torbu, a treći bi usput ispričao dvije priče iz ’87. godine.

Ali ne… on traži Jožu Penavu.

U Bektežu vam to tako ne ide.

Ovdje vam žive Soma, Okrugli, Uplašeni i Tragedija, i svaki ima svoju priču koju je bolje ne pitati previše. Tu su i Ćala i Ruta, pa Rosa koji je, eto, poznatiji od vlastitog imena. Ako tražite Trtu, Škaju ili Škuku, lakše ćete ih naći nego vlastitu kuću.

A kad vam netko kaže da ide kod Žake, Lole ili Baje, to vam je kao da kaže „idem kod susjeda“. Sve jasno.

Posebna su priča Zec i Baćo – njihovi nadimci traju duže nego neke kuće u selu. Kažu ljudi, prenose se s koljena na koljeno kao obiteljsko nasljedstvo – samo bez papira.

Na kraju dana, poštar je ipak našao čovjeka. Ne zahvaljujući adresi, ne zahvaljujući prezimenu – nego jer je netko rekao:

– Aaa, tražiš Rosu! Pa što ne kažeš odmah!

I tako je naučio prvu lekciju Bekteža:

Ovdje ti ime treba samo za dokumente. Za život, treba nadimak.

Izvor: FB Bektež danas