Komentar: Zbogom i više se ne vraćaj(te)

U vremenu kada bi razboritost trebala biti temelj svake javne odluke, mi svjedočimo paradoksu epskih razmjera: Grad se prezadužuje do točke pucanja, a političari slavodobitno režu vrpce kao da su osvojili Nobelovu nagradu za ekonomsku (ne)održivost.

Nova rasvjeta? Kredit. Dovršetak "Atletskog stadiona" bez svlačionica i sanitarnog čvora? Kredit. Sve to u gradu u kojem vrtići prokišnjavaju, javni prijevoz jedva diše, a kanalizacija i komunalna infrastruktura i dalje zaobilazi 21. stoljeće.

Da stvar bude apsurdnija, svaki projekt se predstavlja kao “investicija u budućnost”, iako tu istu budućnost već danas zalijevamo dugom. Neprirodno napuhane cifre, sumnjivi izvođači, radovi i rokovi koji se rastežu kao žvaka na suncu – sve to čini lokalnu svakodnevicu.

Najviše boli činjenica da se to sve još uvijek naziva uspjehom. Činjenica da ćemo sljedećih godina otplaćivati vizije koje nisu imale ni Excel tablicu pokrića, a kamoli dugoročnu strategiju popraćenu izmjenama nadležnih pročelnika tragikomična je stvarnost. Grad se pretvara u izložbeni prostor lažne efikasnosti, gdje svaka pločica ima svoju press konferenciju, a nijedan projekt nema stvaran održivi plan.

Ovakav način vođenja grada nije ni hrabar ni vizionarski. On je neodgovoran, neodrastao i na kraju – opasan. Ako je jedini plan zaduživati se dok ne pukne – onda to nije upravljanje, to je bijeg od stvarnosti.

Zato… zbogom. I više se ne vraćaj(te).