Mjesta stradanja hrvatskih vojnika na kraju II. svjetskog rata i u poraću, u Požegi i bližoj okolici

drago.stokic@gmail.com 

Tijekom cijelog Drugog svjetskog rata, na području Požeške kotline, bilo je vrlo „živo“. Već 1941. godine počele su djelovati prve partizanske jedinice na području Požeštine protiv vojske i organa novoustrojene NDH. Od 1942. godine partizanske jedinice su ojačale i počinju izvoditi značajnije akcije. Od 1942. pa do kraja rata, većina mjesta u Požeškoj kotlini mijenjala je nekoliko puta „gospodara“. Sama Požega je ukupno tri puta prelazila iz ruku snaga NDH u ruke partizana. Prvi puta, 12. rujna 1944., partizani su unišli u Požegu bez borbe jer su snage NDH napustile Požegu. Nakon 67 dana, točnije 17. studenog 1944. Požegu su opet nakratko zauzele snage NDH i zadržale se u njoj do noći sa 5. na 6. prosinca 1944.. Zadnji put snage NDH zauzele su Požegu 14. siječnja 1945. Zadnja bitka za Požegu zbila se 21. travnja 1945.. Od svih borbi za Požegu, ova zadnja je bila najkrvavija, uz velike gubitke na strani snaga NDH. Uz same gubitke tijekom borbe, dosta je vojnika NDH ubijeno i nakon zarobljavanja. Posebno poglavlje u povijesti Požege u II. svj. ratu i poraću predstavlja logor Glates. U  tom logoru boravili su zarobljenici sa Križnog puta, pripadnici oružanih snaga NDH, ali i zarobljenici drugih poraženih vojski.

Drškovci – mjesno groblje

Dervišaga – spomen križ na masovnoj grobnici

Novi Štitnjak – šuma Jasikovac, spomenik kod ceste

Gornji Emovci – groblje

Požega – Kalvarija, Sokolovac

Foto: http://www.pozega-tz.hr

Gradski Vrhovci (na putu od Požege) – jarak Odorovac

Požega – Domobranski križ u Domobranskoj ulici

Požega – Grgin Dol, Ponor

Požega – spomen ploča u Gimnaziji (u novoj gimnazijskoj zgradi)

http://www.pszupanija.hr

Begović, Djuro

Madjar, Ivica

Požega – Logor Glates, spomen ploča

http://www.pozega.hr

Požega – dvorište crkve sv. Lovre

Požega – Židovsko groblje

Požega –  Glis, uz potok Veličanku

Drškovci – Salaš

Požega – Babukićeva ulica

Požega  – Električna brana

TEKST: Drago Štokić