Ruže za Vukovar i djevojčica koja veze Hrvatsku zastavu

Svaki normalan čovjek tiho i samozatajno voli svoju domovinu, a zločest manipulira tim osjećajem, pretvarajući ga u zanimanje i dobar biznis. Ratni profiteri su svi oni koji su u ratu uspjeli sačuvati živu glavu na ramenima, ali danas ima popriličan broj i onih koji od rata i domoljublja ostvaruju i veliki profit, ugodne fotelje i odlične političke karijere.

 Na žalost, to je slika današnje Hrvatske u kojoj se javno prokazuju neprijatelji države, a to su svi oni koji ne razmišljaju politički podobno, dovoljno je da si u autobusu stao nekome na palac ili žulj, u frizerskom salonu nabacio neku novu i čudnu frizuru, i već se izlažeš opasnoj situaciji da dobiješ etiketu komunjare ili jugonostalgičara. Neki su političari  danas svoje domoljublje ozvučili na fanatičnu i nepodnošljivu jačinu decibela, kao na nekome zvučniku ili rock koncertu, oni pripadaju glasnoj manjini, dok ona bezglasna većina koja Hrvatsku voli tiho, iskreno i samozatajno, kojoj pripadam i ja sam, oni su već dugi niz godina u političkoj defanzivni, utišani do  nepostojanja.

 Don Anto Bakovič je svojevremeno rekao: "NAROD BEZ SVOJE DOMOVINE JE KAO GOVNO NA KIŠI." Možda zvuči malo  neprimjereno ili čak vulgarno za jednoga svećenika, ali zapravo, bio je u pravu. Da je Jugoslavija valjala, onda se sigurno ne bi raspala. Pod velikosrpskim jarmom, mi Hrvati bili smo potlačeni, šikanirani i ponižavani i to je povijesna istina. Dok smo recimo, služili  u JNA, bili smo samo kič i koreografija za potrebe tobože nekoga bratstva i jedinstva, a zapravo, velikosrpskog hegemonizma, a onda i brutalne agresije na našu domovinu. Uspjeli smo se obraniti i pobijediti u ratu, no, sada se postavlja filozofsko  pitanje, jesmo li uspjeli i izgraditi istinsku, demokratsku državu onakvu kakvu smo željeli i sanjali.

 Umjesto takve države, danas imamo  na žalost, malo previše, lopovluka, kriminala i korupcije, koji se često  skrivaju upravo pod parolom domoljublja. Pošteni i čestiti Hrvati, domoljublje smatraju kao dijelom svoje nedodirljive i skromne intime, nešto što je vezano za srce, a ne lopovluk i dubok džep. Pa je tako za mene domoljub, recimo i dida  Stipa iz moje zgrade, koji uredno od svoje male i mizerne mirovine plaća svaki mjesec sve svoje režije i odvaja od kruha i mlijeka, jer ne može spavati od  brige i sekiracije, ako državi na vrijeme ne plati režije za struju, grijanje ili vodu.

 A na svaki pogodak našeg Luke Modrića, ili Perišića, dida Stpa skače od sreće i raduje se pobjedama naše hrvatske nogometne reprezentacije. Takvim bezglasnim  domoljubima i utišanim do nepostojanja, pripadam i ja sam i za ove čestite Dane sjećanja na žrtve Domovinskog rata, žrtvu Vukovara i Škabrnje, priključujem se skromno i ponizno s pjesmom RUŽE ZA VUKOVAR, našeg zaboravljenog brodskog pjesnika Dinka Lončara Dine, a moja malenkost daje svoj mali obol s umjetničkom slikom DJEVOJČICA KOJA VEZE HRVATSKU ZASTAVU. Hvala.