Strava i užas, ispod kavane Plavi Jadran pronađeni ljudski kosturi

A  tko je bila Eva?

Eva…oh, Eva je bila atraktivna gostioničarka, zamamnih grudi, prsata kao da joj dvije velike bundeve staviš u košulju, ali ona nije nosila nikad pristojnu košulju nego duboki dekolte, prokleto duboki dekolte,  koji je pola grada mamio u ovu birtiju. Birtijetinu, zaboga. Zvala se Plavi Jadran.

Plavi Jadran??? Baš neko lijepo i zanimljivo ime. Egzotično. Mediteransko. Tajanstveno. A gdje se nalazila ta gostiona.

Na lijevom uglu Berislavićeve ulice. I ulice Nikole Zrinskog.

Uvidom u svoju arhivu i bazu podataka o starom Brodu na Savi spoznah da je nekadašnja Berislavićeva ulica, današnja ulica Matije Gupca. A moj prijatelj Vasilj  Antipov, i ja, mogu ga komotno već nazvati svojim dobrim prijateljom, s obzirom koliko dugo mu stalno posjećujem grob i zapalim svijeću, grob na kojem nas dvojica malo divanimo o našem starom i lijepom Brodu na Savi.

Pa dobro…što te to toliko vuklo i mamilo da slikaš ovu gostionu?

Birtijetinu.

Dobro…birtijetinu…

Njen boemski štih. Ni jedna birtija u Brodu nije imala takvu boemsku čar i draž kao Plavi Jadran.

Što bi to točno trebalo značiti boemsku čar i draž?

E pa vidiš…tu su ti se sastajale bludnice i jebozovnice, kockari i bankari, kočijaši i pajdaši, varalice i skitnice, probisvjeti i aveti, pijanci i svakakva bagra našega grada. Sijevne tu često i nož. Naiđe mrtvozornik i policija.  Ja sam se odlično uklopio u njihovu atmosferu, pa sam i najviše volio slikati ovu gostionu. Vlasnik je bio Jozo Himbele, moj dobar i drag prijatelj. 

Znaš li ti moj Antipov,da nije tebe, i tvojih slika da skoro ništa ne bismo znali kako je nekada izgledao naš lijepi Brod na Savi.

Eto, fala ti bože, da i mi umjetnici možemo biti društvu korisni. 

Na žalost, društvo nas počinje cijeniti i poštivati tek kada umremo, a za života nas šikaniraju. Izoliraju nas i duhovno i egzistencijalno. Pljuju po nama. 

A kome to pričaš…osjetio sam sve boje šikaniranja, vrijeđanja i omalovažavanja, na svojoj vlastitoj koži. Žene poput Hermine malo bi znale izvući iz depresije.

A tko je sad Hermina?

Hermina Hirsch. Predivna gostioničarka iz Plavog Jadrana. Imala je lijepo lice i još ljepšu guzu. Ona je radila drugu smjenu, a Eva prvu. Poklonio sam joj dvije svoje slike.

Stari, pa ti si to onda podijelio svoje umjetničke slike ko' bombone?

Jesam, nekad i  za flašu pelinkovca. Tugu sam svoju često znao utapati u Hotelu Paučina.

Hotel paučina??? Koji je sad pa to? 

Pa isto birtija Plavi Jadran. Tako su podrugljivo zvali ovu gostionu, Hotel paučina. Znaš, tu ti je u toj birtiji svirala i damen-kapela. Pjevala je pjevačica…pjevaljka, i dok ona pjeva, ja lijepo stavim štafelaj ispred gostione, svoje tempere i boje,  i slikam ju…ljudi prolaze i govore, vidi, eno ga, opet onaj čudak Antipov…

Ne brini puno za to „čudak“, i mene također svrstavaju u tu kategoriju,  našim Brođanima  čudak je svak' onaj koji ne izgleda kao oni, koji politički ne razmišlja kao oni, i koji ne živi dosadnim i ne zanimljivim životom kao oni. Dakle, u HOTELU PAUČINA svira damen kapela i pjevačica, a slikar je raširio svoj štafelaj i uživa i slika…slika…slika….

Tako je…i tako je bilo sve do 1938. godine.

A što se dogodilo te godine?

Te godine birtija se srušila, a ispod poda je pronađeno više ljudskih kostura. 

Ljudskih kostura. Oh, gospode Bože! Strava i užas. 

I tako moj prijatelj Antipov i ja malo divanimo na njegovom grobu i pričamo o povijesnoj kulturnoj baštini našega grada i  jednoj staroj brodskoj kultnoj i legendarnoj birtiji Plavi Jadran, zvanoj HOTEL PAUČINA.