Za propast Orljave kriv je loš menadžment?

Više od 30 godina nakon propasti socijalizma u Hrvatskoj još uvijek postoje tvrtke koje su u državnom vlasništvu, imaju nagomilane dugove i zastarjelu proizvodnju te bi po svakoj ekonomskoj logici trebale propasti, a država ih sve ovo vrijeme drži na životu.

Takva situacija bila je i s Orljavom. Tvrtka iz Požege koja je šivala muške košulje, a koja je bila u državnom vlasništvu prije nekoliko dana, nakon 75 godina postojanja proglasila je, ni manje ni više nego li stečaj.

Bez posla je ostala većina radnika od njih 170-ak, a što će biti s onima koji još uvijek „rade“ nije poznato. Jasno je kako je svima žao što ne mali broj žena ostaje bez posla i gotovo je sigurno kako većina njih neće uspjeti pronaći novog poslodavca, barem ne u Požegi ili Hrvatskoj, upravo iz razloga što im fali svega nekoliko godina od mirovine.

Zanimljivo, povucimo paralelu, država koja je u stanju davati besmislene milijune kuna Croatia Airlinesu ili milijarde, što bi se narodski reklo u vreću bez dna zvanu Uljanik, morala bi pronaći način kako isplaćivati plaće za radnice Orljave dok ne odu u mirovinu ili im pronaći novi prikladan posao. No, to se zasigurno neće dogoditi.

Luka Balenović na čelu Orljave je 18 godinaGodinama je Luka Balenović imao odriješene ruke od države u pronalaženju strateškog partnera koji bi posrnuloj Orljavi darovao barem štaku ili dvije. Balenović je, kako stoji u njegovoj imovinskoj kartici, na čelu Orljave od ožujka 2003, dakle punih 18 godina.

U tvrtki koja je u vrijeme odlaska u stečaj radnicima dugovala tri plaće i u kojoj se radilo za minimalac, Balenović je mjesečno primao neto 8.583 kuna, ali je imao i mali mjesečni dodatak od 6.418 kuna, naknadu za poslove koje je obavljao u Hrvatskoj gospodarskoj komori, a gdje se nalazi na čelu Požeško-slavonske podružnice.

Dok je godinama skrbio o državnoj tvrtki Orljava, Balenović je, vidi se iz njegove imovinske kartice, mjesečno prihodovao solidnih 15 tisuća kuna neto. Iako nije formalno član Hrvatske demokratske zajednice, Balenović je bio vrlo blizak s važnim ljudima iz političkog života, osobito s nekadašnjim, dugogodišnjim saborskim zastupnikom Franjom Lucićem.

Dug Orljave se udvostručio u dvije-tri godine

“Da nije bilo Balenovićevih političkih veza i njegove prodornosti koju je iz njih crpio, Orljava bi odavno završila u stečaju”, rekao je Telegramov sugovornik iz Požege, dobro upoznat s tamošnjim prilikama. I dodaje: “Pitanje je međutim koliko je to bilo dobro. Prije dvije-tri godine govorilo se da je Orljava u gubitku nekih 15-ak milijuna kuna. Sada, taj je dug udvostručen.”

O Balenovićevoj nezamjenjivosti na čelu Orljave svjedoči i Telegramov tekst s početka ožujka 2019. Tada je otkrivenokako je Balenović 30. prosinca 2018. otišao u prijevremenu starosnu mirovinu (imao je beneficirani staž s obzirom da je jedno vrijeme radio u Požeškoj kaznionici).

No, već sljedećeg dana zamrznuo je mirovinu da bi 1. siječnja 2019., odlukom Nadzornog odbora na čijem je čelu bila Jadranka Čengija Šarić, direktorica Sektora restrukturiranja, prodaje i korporativnog upravljanja Centra za restrukturiranje i prodaju (CERP) nastavio obnašati dužnost predsjednika uprave Orljave. Bio je dakle „nezamjenjiv“.

Za propast Orljave kriv je loš menadžment?

Uzmemo li u obzir godine negativnog poslovanja i smanjenja broja radnika te ne investiranja u novije tehnološke procese i mnogočega još, a kako se sve to odvija za vrijeme istog predsjednika Uprave, postavlja se logično pitanje je li upravo taj, očito loš menadžment, kriv za stanje u kojem se Orljava našla?

Unatoč tendenciji smanjenja broja zaposlenih generalno u tekstilnoj industriji u Republici Hrvatskoj, postoje i pozitivni primjeri gdje su se neke tvrtke te branše „zaokrenule za 180 stupnjeva“ nakon promjene vlasničkih struktura ili samih predsjednika Uprava.

Opravdano možemo izraziti sumnju u činjenicu da se na čelu ovako velike tvrtke više od 18 godina nalazio isti čovjek te da je upravo Balenović jedan od krivaca za raspad Orljave? Jedno je sigurno, a to je da zaposlenice koje su radile i šivale po nalogu svojih šefova nisu krive za katastrofalnu situaciju u kojoj su se svi našli.

Umjesto šivanja, većina strojeva skuplja prašinu u kultnoj požeškoj tvornici tekstila. Jer, od Orljave je ostao samo stečaj i neizvjesna sudbina preostalih 20-ak radnica.

Ante Mandarić