FOTO: Slavonski trojac Antonio, Damir i Jasna skinuli rekord SPP-a – gotovo 300 kilometara unutar četiri dana
6.11.2024. | 07:23
Martina Maloča, foto: Privatna arhiva
Pregleda: 2481
Tročlana družina brdskih trkača – Valpovčani Antonio Dujmović i Damir Kligl, rodom Poženanin, te Našičanka Jasna Plemeniti – proteklog se utorka, 29. listopada upustila u veliki podvig osvajanja Slavonskog planinarskog puta u četiri dana. Oni su ujedno i članovi neformalne skupine poznate kao Djeca iz šume te Planinarskog društva Altius iz Osijeka.
Slavonski planinarski put prsten je slavonskim gorjem koji povezuje Papuk, Psunj, Požešku goru, Dilj goru i Krndiju, a najstarija je hrvatska planinarska obilaznica osnovana 1957. godine. Težina ove misije postaje jasnija kad čujete da se radi o gotovo 295 kilometara i 10 370 metara uspona.
Oni koji trče s veprovima
Na dugi put ovaj se trojac otisnuo u 6.50 sati s Planinarske kuće Borovik, u blizini poznatog istoimenog jezera. Prvi su dan završili u 19 sati sa 72 kilometra u nogama, uz 2800 metara uspona. Odradili su ga rutinski, još relativno svježi i po vrlo poznatom terenu na kojem redovno treniraju – Petrov vrh ponad Gazija, Ružica grad i Kapovac ponad Orahovice i za kraj Jankovac.
Drugo jutro startaju sa zadnje točke u 5.20 sati i penju vrlo zahtjevan uspon na Ivačku glavu, gdje dočekuju prekrasan izlazak sunca. Ipak, i to im je vrlo poznat teren te je sve išlo relativno glatko, preko okrepne točke na Zvečevu sve do daruvarskog Petrovog vrha, gdje su se odmorili i okrijepili zahvaljujući istoimenom planinarskom društvu. Međutim, otamo pa u smjeru ciljne točke toga dana, Planinarskog doma Omanovac nad Pakracom, teren postaje vrlo težak i neuređen. Neprohodne staze od Velikog javornika gdje ih je zatekao i mrak, preko Španovice, te uspon na Omanovac dodatno su “začinile“ divlje svinje koje su navirale sa svih strana. Dan završavaju više ne tako svježi – nakon 82 kilometra i 3400 metara visine - uvjereni da je ovo bio najteži dan i da će sutra biti lakše, iako ih čeka 90-ak kilometara, ali s mnogo manje visine, tek 1800 metara.
Prevarili su se… treći je dan obuhvaćao 101 kilometar i 3600 metara uspona! Granica dočeka na Planinarskom domu “Đuro Pilar“ u Slavonskom Brodu stalno se pomicala – s planirana 22 sata uvečer na ponoć, da bi se Jasna, Antonio i Damir na kraju na vratima pojavili u pola tri u noći izgledajući poput utvara i zombija na, prikladno, samu Noć vještica.
Čovjek snuje, a priroda određuje
Neplanirane otegotne okolnosti počele su na nevremenom devastiranoj stazi neposredno pred vrhom Kapavac na Požeškoj gori, te nakon Maksimovog hrasta u smjeru Crkvenih Vrhovaca nad Požegom, gdje ih je okrepa čekala više od sat vremena. Nastavljaju u mrak, u nadi da je najgori dio iza njih, a novo iznenađenje dočekuje ih na Dilj gori, na 25 kilometara loše označene i neprohodne, noću nevidljive staze do Planinarske kuće Pljuskara. Da bi izbjegli daljnje tegobe završavaju nešto dužom makadamskom rutom, koja im omogućuje trčanje i znatno skraćuje vrijeme kretanja.
Ovaj je put iz naših junaka isisana sva energija, a Jasna se vrlo teškog srca mora pomiriti sa činjenicom da ujutro ne može nastaviti dalje, jer su njene žuljevima načete noge zadobile i bolnu povredu pokosnica, te su bile toliko otečene da je jedva izula tenisice i ustala na njih.
- SPP - hrabrost ili ludost? Mogu slobodno reći da me SPP sažvakao i ispljunuo. Bilo je teško, ali nezaboravno. Iskustvo koje sam dobila ovim podvigom je neprocjenjivo. S ovom ekipom i na kraj svijeta! U neke nove avanture – riječi su nezaustavljive i uporne Jasne.
Nakon tek tri sata sna, dečki se bez Jasne otiskuju na posljednju dionicu puta u 8.30 sati. Posljednji je dan pred njima “samo“ simboličnih 35 kilometara, koje završavaju revijalnim trkom u roku od šest sati na početnoj točki od prvoga dana – Planinarskoj kući Borovik. Putem su imali samo kontrolnu točku Čardak. Ususret im trče i posljednju dionicu puta s njima odrađuju Djeca iz šume – Krešimir Valentić, Dunja Dujmović i Damir Weber. Na Boroviku ih u 14.30 sati željno dočekuju ranjena Jasna sa sestrom Vesnom Janković i Martinom Maločom koja ih je logistički pratila cijelom rutom, također članicama DiŠ-a. Vrlo dirljivu gestu svojim je dočekom i pokazanim interesom napravilo i nekoliko članova Planinarskog društva “Đakovo“, s predstavnikom Otmarom Tosenbergerom.
- SPP, prsten slavonskim gorjem za mene je bio san koji sam sanjao sedam godina. Iako s nikad manje treninga, a pogotovo brda, morao sam se naći na startu ove pustolovine. Kako sam nedavno kompletirao naknadni obilazak svih kontrolnih točaka i dobio spomen značku, ovo je bila prilika za drugu. Ipak, jednog dana to sve ostaje mojim blizancima pa da svaki ima po jednu. Uspio sam i beskrajno sam ponosan! Uspjeli smo obići cijeli put i usput postaviti najbrže poznato vrijeme. Sada oporavak i povratak u realnost – ispričao nam je Antonio kako se osjeća nakon ovog postignuća.
Rekord staze posvećen prijatelju Benđi
Ovaj podvig ujedno je posvećen pokojnom članu i dobrom duhu Djece iz šume, Krunoslavu Benceku Benđi iz Nize kojeg je ekipa izgubila tragičnom nesrećom. Kruno je bio dio planova ekipe, dok se zametak ideje o pohodu na SPP tek “kuhao“, a u posljednjem tjednu listopada zaključno sa Svim svetima, ovom je trojcu bio u srcu i mislima cijelim putem.
- Iako sam istrčao gotovo sve najduže i najteže utrke po svim planinama Lijepe naše, ovaj podvig je vrh svega. Činjenica da ovo nije klasična utrka, nego borba sa samim sobom, s prirodom, vremenskim uvjetima i stalno traženje dodatnog motiva za nastavak, čini ovaj pothvat uspjehom koji ću teško moći usporediti s ičime. No, iako je trčalo nas troje, velike zasluge idu našem suportu i mojoj partnerici u privatnom životu, Martini Maloči koja je brinula o prehrani, napicima, odrađivala dogovore za smještaj, slala izvještaje, jurila od točke do točke pazeći da stigne na vrijeme i da nam ništa ne nedostaje. Bez nje ovaj rekord ne bi bio postavljen – podijelio je svoje dojmove Damir nakon svega.
Valja naglasiti da je prolazak Slavonskog planinarskog puta u tri i pol dana, a konkretno u 48 sati kretanja zapravo rekord staze koji će teško tko dostići. Stoga, Slavonija zasigurno u svoje anale može upisati ovaj povijesni sportski podvig.
OKVIR:
Uz njihovu pomoć sve je bilo podnošljivije
Od izuzetne su važnosti za ovaj projekt bili svi koji su pružili smještaj te okrepu, kao i bilo koji drugi oblik potpore – Sveučilišno planinarsko društvo Altius, Marika i Ana Marić iz Little house on Papuk, Planinarsko društvo i dom Petrov vrh i Darko Štampf, Planinarski dom Omanovac i Dejan Nagy Deki, Planinarsko društvo “Dilj gora“, njihov dom “Đuro Pilar“ i Josip Zubak, Otmar Tosenberger i Planinarsko društvo “Đakovo“ s dočekom pred njihovom kućom “Borovik“. Zahvale idu i Krešinoj mami, Marici Valentić iz Češljakovaca na kolačima i ustupljenoj kuhinji, Damirovoj mami Baki Roziki na dočeku u Crkvenim Vrhovcima; Robertu Hofmanu, Goranu Vučkoviću i Kotlićarima, Goranu Jurekoviću, te kolegama iz ekipe Krešimiru Valentiću i Damiru Weberu na podršci i okrepama na stazi, kao i ostalim DiŠ-ovcima na bodrenju i bdijenju.
