Požežani pod krovom svijeta: ¨Tko jednom dođe, uvijek se želi vratiti¨
06.11.2014.
Aleksandar Grlić
Pregleda: 14984
Dario i Marko Švajda s ekipom na Himalajama
(FOTO: Iz priv. kol. D. Švajde)
"Treking na području Nepala oko Everesta je trajao 20-ak dana. Prije četiri godine sam već bio tamo i onda sam odlučio da još jednom odem jer je bilo jako lijepo. Zaljubio sam se u Himalaje, tko jedno tamo dođe, uvijek dobije želju više se puta vraćati", kaže Dario Švajda, požeški zaljubljenik u planine koji se sa sinom Markom prije par tjedana vratio s vjerojatno najveće visine na koju se popeo neki Požežanin.
Dario, koji je inače pročelnik HGSS-a u Požegi, putovanje si je financirao sam, godinam se spremao za povratak "staroj ljubavi", posebno zadnjih 9 mjeseci.
- Priprema je trajala od početka godine, bilo je puno pješačenja u Požegi, odlazaka na požeške planine poput Papuka i Psunja. Kasnije smo išli do Slovenije, Italije i Velebita kako bismo se što bolje kondicijski pripremili. Ozbiljni trekinzi se odvijaju uglavnom iznad 4.000 metara nadmorske visine. Deset dana smo bili na 4.800 metara iznad mora. Na visini 5.000 metara je raspoloživost kisika u plućima gotovo 50 posto manja i teško je disati.
Podijelio je s nama neke dojmove koji su mu ostali najviše u pamćenju. Prvi je Kathmandu, glavni grad Nepala koji leži u prostranoj dolini višoj od Papuka - na 1.300 metara nadmorske visine.
Tu je i opasna planinska zračna pista u Lukli u koju su nekoliko puta petorica Hrvata pokušala sletjeti zrakoplovom da bi na kraju išli helikopterom, zatim planina Ama Dablam, "najviša tržnica na svijetu" Namche Bazaar te snijeg popraćen grmljavinom.
- Poseban je doživljaj biti u Kathmanduu koji jedan velik, kaotični grad tipičan za daleki istok. Treba se naviknuti na vrevu, ljudi su prilično siromašni, ali susretljivi. Zadovoljni su i nasmijani bez obzira što je gužva u prometu, oko trgovina i svetišta tolika da je nama Europljanima nepojmljiva. Nevjerojatan je doživljaj odlazak koji počinje jednosatnim letom na aerodrom Luklu. To je jedan od 10 najopasnijih aerodroma na svijetu, karakteristično je za njega da se pista dugačka nekih 550 metara nalazi pod nagibom od 15 stupnjeva. Pista završava stijenom, a počinje provalijom. Kako god okreneš, pilot se mora znati zaustaviti. Leti se uglavnom vizualno ako je dobra vidljivost i nema oblaka. Ako se putuje autobusima i pješačenjem, do tog mjesta potrebnom je sedam dana, a u Lukli tek počinje treking.
- Doživljaj trekinga je također poseban. Došli smo u podnožje Everesta na visinu nekih 5.600 metara gdje još imaš praktično tri kilometra do vrha. To je pogled na veliku gromadu koja stoji ispred tebe. Pitaš se kako se ljudi uopće popnu na njega. Osobno nisam išao hvatati rekorde nego radi kompletnog doživljaja planine i upoznavanja načina života ljudi koji su prilagodili tijelo toj visini. Svaki treking počinje i završava u Kathmandu i pravilo je da se ide samo uz lokalnu agenciju. S ljudima koji te prate se zbližiš jer vode brigu o svim našim potrebama i pomažu savjetima, fizičkom pomoći i svime ostalim. Osim planinskih vodiča tu su i nosači.
- Svaku večer smo noćili u hotelčiću. Smještaj je spartanski, to su građevine uglavnom od nekog drveta bez izolacije. Imaju samo jednostruka stakla i vrlo tanke zidove i jako je hladno. Imali smo vreće za spavanje, a u sobama imaju vrlo tople pokrivače tako da u kombinaciji nije bilo hladno, osim kad moraš ići van mokriti što je prilično ohlađujuće iako su temperature oko nule. S tim da lokalci na toj visini uredno peru noge u vodi iz ledenjaka i to bez ikakvog grijanja - opisuje Dario.
- Ugodno iznenađenje u odnosu na prvi put je da unaprjeđuju turističku ponudu, čovjek se lakše prilagodi. Najvećim dijelom smo imali lijepo vrijeme i samo par zadnjih dana je padao snijeg. Neobično je da na tim visinama grmi i sijeva dok sniježi. Himalaja je malo pokazala svoje zube, što je dobro jer su uvjeti inače daleko drastičniji. Išli smo u periodu kad nema monsuna od kraja rujna do 21. listopada. U to vrijeme 200 kilometara istočnije u području Annapurne oluja je rezultirala pogibijom 40-ak nosača i turista. U 24 sata je palo do dva metra snijega, vidljivost je bila "nula", ljudi su se smrzli. Čak i podnožje takvih planina zna biti opasno. "Podnožje" je zapravo na 5.000 metara visine i zato se treba pripremiti. Planinar nikad se ne podcjenjuje planinu i ne precjenjuje svoje mogućnosti - kaže Švajda.
- Sinu je to bio prvi put na tako velikim visinama i odlično je to podnio. Naravno svaki odlazak stvara želju da se opet ode. To su prekrasni vrhovi. Posebno dominira Ama Dablam, planina visoka oko 6.800 metara, čak je po izgledu ljepša nego sam Everest, a zovu je i "Matterhornom Himalaja". Interesantno je mjesto i Namche Bazaar. veliko raskrižje gdje se sve što se kupuje nosi na leđima. Nema cesta nego samo planinarskih staza. Nosači nose sve što je potrebno za turiste, ali i lokalno stanovništvo. Tamo se križaju putovi koji su išli prema Tibetu i žive Šerpe koji su podrijetlom iz Tibeta. Šerpe imaju trajna naselja na do 4.400 metara visine, a ostalo su turistička naselja.
- Lokalno stanovništvo je izgradilo hotele i kabine. Kako im standard raste, tako sad zapošljavaju svoje radnike, a oni praktički žive u Kathmanduu. Šerpe vode svoj posao. Cijeli Nepal živi od turizma. Vrlo su dobri domaćini, ali cijene su europske. Obrok može koštati i do 15 dolara, a cijene rastu s nadmorskom visinom jer sve nose nosači. Pili smo vodu u bocama jer bi sve drugo bilo opasno. Imali smo samo blaže simptome visinske bolesti poput glavobolje i mučnine. Ono što je zabrinjavajuće je što smo vidjeli da se čuveni ledenjaci ispod Everesta drastično smanjuju. To je odraz globalnog zatopljenja. Pitanje je koliko će dugo i u kojoj mjeri postojati. Kažu ljudi da nikad nisi isti kad se vratiš s takvog putovanja, mislim da nije tako, ali se ipak malo drukčije gleda na ove naše domaće teškoće - rekao nam je na kraju Dario.
FOTO Više fotografija pogledajte u galeriji.
