¨Sagledajte realnost i potražite sreću u normalnoj državi¨
06.11.2016.
T.M.
Pregleda: 30891
Tomislav Brnad s radnim kolegicama
(FOTO: Iz privatne kolekcije T.Brnad)
"Na život u inozemstvu sam odlučio zbog katastrofalne situacije u Hrvatskoj, zbog generalne depresije, političkog stanja koje je malo za reći očajno, zbog loše perspektive za mlade ljude koja je nestala. Doći će do jednog trenutka kad će svi shvatiti da je to nestalo - rekao je mladi Požežanin Tomislav Brnad koji je prije mjesec i pol dana ostavio relativno dobro plaćen posao u Požegi i otišao u Njemačku.
U Njemačkoj je u jednom danu pronašao posao, ali prvenstveno zahvaljujući dobrim prijateljima iz djetinjstva.
- došao sam tamo "kao tuka",a oni su mi sve organizirali. Ipak moram priznati da sam tu imao sreće, jer drugačije je kad čovjek ode sam ili kod nekoga koga poznaje. Trenutno sam u Ingolstadtu, on je najbolji grad po stopi zaposlenosti. Tamo je industrija Audi automobila. Mjesta za posao ima svatko, ali ama baš svatko. Tko se danas odluči na odlazak, sutra tamo može pronaći posao, neovisno zna li njemački jezik ili ne - priča nam Tomislav.
Kad je došao u Ingolstadt tri dana je radio za Audi u jednom postrojenju, ali takva vrsta "robotizacije čovjeka" mu nije odgovarala.
- Čovjek tamo mora biti skoncentriran osam sati na jednu te istu stvar, tako da sam se nakon par dana prebacio u kafić u mjestu između Nurberga i Munchena. To je bogat trgovački centar na raskrižju dvije autoceste. Zove se "Ingolstadt village". Prezadovoljan sam situacijom. Plaća je tisuću i pol eura mjesečno, što je za osobu koja ne zna njemački i koja je svježa u tome, jako dobro.
Kad je došao u Njemačku bio je začuđen s jednom riječju - schon(lijepo), bite schon (Molim vas lijepo) i danke schon (hvala lijepo).
- Nisam znao ni pravo značenje toga, ali tek tad sam shvatio da Nijemci često upotrebljavaju magične četiri riječi - hvala, molim, izvoli, oprosti. Drugačiji je mentalni sklop u ljudima koji ne moraju svakodnevno brinuti za vlastitu egzistenciju, hoće li mu sutra sjesti kakva ovrha ili neće. Ljudi imaju više vremena baviti se pozitivnim stvarima i samim time se stvara ljepša slika društva - nešto što nažalost sve gore i gore izgleda u hrvatskoj svakodnevici. Tome se ne nazire kraj. Poručio bih svakome da oproba sreću izvan lijepe naše, jel ona je nažalost samo lijepa priča uništena prvenstveno od vlastitih pa od stranih interesnih skupina - iskren je Tomislav.
Cijene u kafićima i trgovinama su, kaže, dvije u potpunosti različite stvari. Primjerice, cijena goriva je kao kod nas, ali standard je dva do tri puta veći, što nam govori da jedan Hrvat gorivo plaća dva do tri puta više.
- U trgovinama, cijena osnovnih namirnica, je i niža nego u Hrvatskoj. Paket od 10 jaja, (jesu ona GMO) su euro i deset centi. Pivo u trgovini iste marke kao što imamo u Hrvatskoj je 55 centi, s tim da 25 centi dobijete nazad na povratnu ambalaže. Za 30 centi možete popiti pivo u trgovini. Noćni život nisam previše iskusio u ovih nekoliko mjeseci. Cijene jesu veće, ali opet prema standardu su realne - priča nam Tomislav.
Što se smještaja tiče pronašao ga je dosta povoljno. Živi s jako dobrim prijateljem iz djetinjstva i dijele sobu za oko 200 eura mjesečno.
- Cijene smještaja se kreću od 300 do 600 eura po krevetu. Mjesec i pol dana sam tamo i nisam požalio ni sekundu. U Požegu sam došao na vikend. Ako netko želi doći, ne mora znati ni riječi njemačkog i naći će posao. To je činjenica. Papire sam riješio u dan i pol. U dan i pol sam imao riješen smještaj i prijavu za stan koja je preduvjet za dobivanje posla. Nije bauk, samo treba određena doza "cojonesa"(hrabrosti) i to je to - rekao je Tomislav.
Hrvatska birokracija je, po njemu, katastrofalna, a politiku kaže neće ni spominjati, ali ipak smo se dotakli te teme.
- Ovdje vlada vazalska, služinska politika koja vodi prema konačnoj rasprodaji i onog malo što je u Hrvatskoj ostalo. Najžalosnije je što će mnogi prekasno shvatiti kakva je realnost, pogotovo oni koji danas imaju siguran posao, redovitu plaću i nadu za odlazak u mirovinu. Neka se samo zapitaju tko će raditi za njihove mirovine, koji mladi ljudi i na kojim radnim mjestima? Kako će država pružiti išta ikome ili barem manje oteti kad i sama upada u sve veće(neotplative) vanjeske dugove? - pita se Tomislav.
Planira se, kaže, vraćati samo rekreativno, ali planirati obitelj ili neke takve stvari u ovoj državi kaže nema smisla.
- Ova država je jedan veliki paradoks. Ona je brod koji tone dok na palubi sviraju crveno-plavi orkestri i uvjeravaju narod da je sve u redu, sve do trenutka dok odjednom svi naglo ne završe u vodi - pjesnički se izrazio Tomislav.
