¨Vražji alkohol je veća ovisnost od droge, čovjek će sve dati za jednu čašu¨
18.06.2015.
Aleksandar Grlić
Pregleda: 10914
Klub liječenih alkoholičara
(FOTO: Aleksandar Grlić)
"Apstinent sam osam godina, oženjen sam, imam suprugu s dvoje djece i unučadi. Hvala dragom Bogu uz pomoć kluba, uz obitelj sam počeo liječenje. Prvo sam raščistio sa sobom što želim od svoga života i nisam se pokajao. Ne bih dao ovih osam godina života ni za što na svijetu, ali ne žalim, ne krijem ono prijašnje vrijeme. Osam godina bez ponavljanja, niti jednom i više nikad neću piti", predstavlja nam se Srećko Novinc iz Požeške Koprivnice pokraj Pleternice, član Kluba liječenih alkoholičara.
U Požegi se ljudi različitih sudbina, a opet jako sličnih problema, skupljaju svake srijede u svojim prostorijama u Lermanovoj ulici.
- Prvih šest mjeseci je kritična točka, ali nosim se s tim uz Klub. Sedam godina sam redovno dolazio, sad u zadnjih godinu dana ne mogu zbog financijskih razloga, ali dolazim koliko mogu. Uz pomoć njihovu i svoju se nosim s time, imamo hvala Bogu i doktora. U bolnici smo dobro prihvaćeni, kad nam treba pomoć obratimo im se i u svako doba dana nam pomognu.
- S četiri godine sam ostao bez oca. Stariji brat i sestra su se probijali kroz život, ja se nisam snašao. Okolina me nije prihvaćala kao petnaestogodišnjaka, sad sam vidio da ja nisam dao njima da me prihvate. Onda sam radio u ljevaonici, alkohola je bilo na svakom "ćošku". Tu je velika prašina i malo potegneš. U vojsci za vrijeme rata sam najgore počeo. U svakom trenutku straha i akcije dolazio je alkohol. Traumatična situacija je svaka kad ostaviš majku, odeš u rat i ne znaš hoćeš li se vratiti ili ne. Samo u Vukovaru nisam bio, a sve drugo sam prošao od Bosne do južnog bojišta. Alkohol mi je u tom trenutku bio stimulant, onda sam bio hrabar. Sad vidim da mi nije značio ništa, to je bila samo "zavara" u mojoj glavi da će mi to pomoći. Ništa mi nije pomoglo, samo je odmoglo. Bacilo me u financijske dubioze iz kojih sam se sada, hvala dragom Bogu, počistio. Sad živim normalno - opisuje Srećko kako je tonuo u sve veći problem s alkoholom.
- Ne smijem se ljutiti na taj dio života. To je bio taj period, pogreška iz koje sam nešto naučio. Kazniti se ne vrijedi, ako se kažnjavaš to je onda kratka apstinencija. Zalazim ja u kafiće, ali naručim kavu i mineralnu vodu. Poručio bih mladima da probaju biti godinu dana trijezni, da vide što je život. Isto vrijedi i za one koji puše travu ili koriste neku drugu drogu. Preporučio bih im da vide jedan period kako im je ljepše bez toga, da si sami odvagnu kuda idu - upozorava Novinc.
I drugi članovi kluba imaju slične priče.
- Ambulantno liječenje sam pokušao tri puta. Četvrti put sam sreo kolegu koji je obnovio Klub. Pozvao me da dođem. Klub mi je pomogao da apstiniram. Ipak je drukčije svakih sedam dana dolaziti, razmjenjivati iskustva i slušati stručnu pomoć nego sjediti kod kuće. Puno mi je pomogla obitelj. Bez pomoći obitelji nema uspjeha u odvikavanju. Krenulo je s društvom kao i kod svih mladih. Nisam bio veliki ovisnik, onda je počelo na poslu. Onda problemi nastaju u obitelji. Djeca su već veća i vidio sam da tome nema kraja. Sam sa sobom sam sjeo i raspravio. Bez volje i odluke, ako čovjek ne raščisti sa sobom nema uspjeha u liječenju. Vidio sam što se događa u obitelji. Čovjek dok pije, ne vidi toga puno. Djeca i supruga su mi na prvom mjestu, to sam shvatio. Nema većih prijatelja nego što su mi oni, a "tobože" prijatelji su samo to. Kad sam prestao konzumirati alkohol, ostao sam bez puno takozvanih "prijatelja" - kaže nam njegov kolega T.P. koji je želio ostati anoniman.
- Prvi put sam godinu dana bio trijezan, onda je opet došlo do krize. Nije bilo kluba da se mogu nekome javiti. Nakon godinu dana sam opet pokušao jednom, pa drugi put. To sve bude 10 ili 14 dana, a prvi dani su najkritičniji kod odvikavanja. Sad sam sedam i pol godina bez recidiva. Život mi se promijenio puno. Drukčije je odmah kod kuće i na poslu gdje te drukčije gledaju, iako s nevjericom. U međuvremenu sam postao i predsjednik udruge. Zato i jesmo tu, želimo pomoći ljudima koji se žele odvići od alkohola svojim iskustvom i svojom pričom. O štetnosti alkohola možemo čitati po portalim ili gledati na televiziji, ali to nije to. Drugo je kad dođeš u takvo društvo i kad čuješ što je tko prošao u životu zbog tog vražjeg alkohola. To je i meni pomogao kad sam došao u ovaj klub. Bez kluba i podrške obitelji to je teško jako jer alkohol je veća ovisnost nego droga, lako je dostupan, čovjek će dati sve za jednu čašu - zaključuje T.P.
Klub jedva funkcionira jer ove godine nisu dobili potporu od Grada Požege pa "krpaju" zahvaljujući prošlogodišnjoj potpori. Ponešto im u opremi pomeže Zavod za jasno zdravstvo, a tu je i socijalni radnik. Problem je i velika nezainteresiranost okoline i trpanje problema pod tepih. Alkohol je sigurno najraširenija ovisnost u našem društvu, o njemu se najmanje priča. Liječenje je "sramota".
- Klub je obnovljen prije osam godina. Ne plaćamo najam, ali plaćamo režije, tako da nam je najteže zimi jer 90 posto toga trošimo na grijanje. Financijski ovisimo o Gradu, a ove godine nismo dobili ništa. Ostalo nam je od prošle godine, štedimo, trošimo samo na režije. Dajemo 10 kuna za mjesečnu članarinu i od toga si kupimo sok, kavu i grickalice. Socijalni radnik nam pomaže volonterski, dobrovoljno. U zadnje dvije godine imamo pomoć od Zavoda za javno zdravstvo. Dobili smo faks, računalo i alkotest tako da znamo tu provjeravati na dobrovoljnoj bazi. Dijelimo svoja iskustva, tu je terapeut. Prije smo imali doktora, više nismo u stanju plaćati njegov dolazak, ali u bolnici nam pomogne. Šalje nam svoje pacijente ovdje, ali rijetko tko se javi. Imamo suradnju i s Probacijskom službom. To je isto klimavo, nijedan pacijent nije ostao. Po zakonu se moraju javljati oni koji imaju kazneno djelo pod utjecajem alkohola. Ako čovjek nema volje, nema ničega - kaže na kraju T.P.
Klub liječenih alkoholičara u Požegi možete kontaktirati na broj mobitela 098-980-6560. Do kraja kolovoza imaju ljetnu pauzu sa sastancima, ali spremni su pomoći svima koji ih nazovu.
