Veterinari potrebniji političarima nego konjima
25.11.2012.
Željko Lukić
Pregleda: 14885
Konjska zaprega - ilustrativna fotografija
(FOTO: Arhiv Ž. Lukića)
Čudo je spasilo lipicance u galopu pred granatama njemačkih tenkova, ali ih nije moglo spasiti od poslijeratnog nemara i raseljavanja
Opet Vlada (kao i one prethodne) izvodi nekakve birokratske bedastoće s ergelama u Lipiku i Đakovu, jer uvijek je bilo važnije koji stranački pijun će dobiti sinekuru kao direktor ergele i njihovih bajkovitih izvedenica, nego li kako će opstati konji i što je bolje za njih. U šuvarovskom maniru treba, ne samo okrupnjavati djelatnosti radi lakšeg manipuliranja, nego i zatrti stare nazive. Odjednom se konj sad registrira kao „kopitar“ (valjda narod ne zna da konj ima kopita, baš kao što političari imaju papke), a pojam „ergela“ se pretapa u nekakav centar za konjogojstvo, agenciju i sl. (što bi svi nesposobni ministri radili kad ne bi mijenjali stalno nazive unutar svojih resora?). Hoće li – kako je sve krenulo – uskoro i grad Lipik morati sa svoga grba ukloniti konjsku glavu? Prije bih rekao da su veterinari potrebniji nekim političarima, nego li konjima.
O ljubavi žitelja između Save i Drave prema konjima suvišno je i pisati, baš kao i nabrajati stare pjesme u kojima se spominju vranci, dorati, bijelci, kulaši, zelenci...i kako sve nisu naši stari tepali svojim ljubimcima s grivom. Životinju ponosno poistovjećivati s ljudima može samo Slavonac, a takovu čast može doživjeti samo ova plemenita životinja. Poslušajmo: „Konji vranci, konji vranci, to su Gradištanci - konji bijelci, konji bijelci, to su Babogredci“.
Dok se još i dalje rasplamsava rasprava o statusu dviju lipicanskih ergela – đakovačke i lipičke – Požeška kotlina može poručiti "I mi konje za trku imamo" - u doslovnom i prenesenom značenju. Bolje rečeno, imali smo.
Pastuharna Kutjevo osnovana je 1873. godine kada su brigu o konjima vodile vojničke vlasti. Sistematski rad počinje 1857. kada je u Zagrebu osnovana „komanda za remontiranje“ pastuha koja je 1860. premještena u Varaždin. Hrvatska je tada imala pastuharne u Varaždinu i Osijeku koja je ubrzo preseljena u Kutjevo. Kutjevačka pastuharna imala je 584 pastuha toplokrvnih pasmina najviše kvalitete (pretežno lipicanaca) te je postala najveća te vrste u Hrvatskoj, a kasnije i u kraljevini Jugoslaviji. Čak je imala jedno vrijeme i svoj ogranak u Galdovu kod Siska. Godine 1924. pastuharna prelazi iz vojne u civilnu upravu pod zadnjim vojnim upraviteljem, veterinarom Franjom Műllerom, a njegov civilni nasljednik bio je Milivoj Sekulić koji njome upravlja do 1941. godine.
Taj zaslužni čovjek prvih dana rata teško je ranjen u Dugom Selu i istoga dana umro u Zagrebu.
To je zlatno razdoblje pastuharne koja se pročula diljem svijeta. Njeni pastusi osvajali su na međunarodnim turnirima visoka odličja, a godine 1938. na natjecanju u Aachenu peteropreg kutjevačkih lipicanaca osvojio je zlatnu medalju vukući zapregu u kojoj su se, osim Sekulića nalazili A. Sedić i K. Bodegrajac. Sekulić je 1924. osnovao u Kutjevu i čuvenu Školu lakih jahača po uputama i pravilima tadašnjeg ministarstva poljoprivrede u Beogradu. Na raspisani natječaj odjela za konjogojstvo Savske banovine prijavilo se više mladića, odabrano je 11, od kojih trojica „domaćih“: Josip Antunović iz Ruševa, te Nikola Branežac i Ilija Poznić iz Bekteža. Svi su nosili uniforme, imali besplatan stan i hranu, te dobivali po 20 dinara mjesečno. Školovanje je trajalo 2 godine, polagao se ispit nakon kojega su mladići bili osposobljeni za uzgoj pastuha u ergelama. Uz redovne polaznike jahanje i vožnju zaprega mogli su učiti i ostali mještani, a neki od njih su položili ispit kao Zlatko Rozenberg, Gordana Sekulić i Ivan Tkalčec.
Organizirani uzgoj plemenitih konja nije ostao u uskim okvirima kutjevačke pastuharne, pa su uz njenu pomoć osnivane konjogojske zadruge u selima. Prva je osnovana u Tominovcu 1922. godine gdje se učlanjuju seljaci s 34 lipicanska grla, a 1926. u Cigleniku (74 grla) i Kutjevu (58 čistokrvnih grla), te Poreču (60 grla). Zanimljivo je da je najveća konjogojska zadruga postojala u Kaptolu s čak 266 grla! I malo selo Gradište imalo je zadrugu s 50 matičnih grla. Godine 1931. bilo je u konjogojskim zadrugama Požeške doline evidentirano ukupno 324 zadrugara s 552 rasplodna grla, gotovo u cijelosti lipicanaca.
Da su konji uz ljude najveći stradalnici svih ratova, svjedoči i malo poznata nevjerojatna odiseja kutjevačkih konja u vrijeme 2. svjetskog rata. Da ne bi pali u ruke okupatoru konji su preko Huma prebačeni u Mađarsku, a prebacivanje se odvijalo kao u filmu. Prema zapisima veterinara Krunoslava Zvanića, ergelu je u zbjegu prema Mađarskoj predvodio hrabri veterinar Franjo Lohman u punom galopu iz sela Suhopolja prema pontonskom mostu na Dravi kod Terezinog Polja. Za njima su jurili njemački tenkovi pucajući po konjima. Razbježalo se tek nešto mlađe ždrebadi koje su pohvatali seljaci toga sela, zatvorili i timarili do povratka ergele iz Mađarske 1945. godine, tako da velikim čudom ni jedno grlo nije izgubljeno.
U sklopu poslijeratne obnove kapetan Franjo Strasner postaje upravnik kutjevačke ergele. U kutjevačkim objektima pronalazi desetak lipicanaca, te se daje u potragu za ostalima iz ergele. Pronalazi neke u Zagrebu, Novome Sadu, Varaždinu te u Sloveniji (zabilježeno je da Slovenci Strasneru nisu htjeli vratiti konje pa su tamo i ostali!). Tako je sakupljeno 48 lipicanskih pastuha. Kobile su vraćane u Lipik, a pastusi u Kutjevo.
Ne staje se na tome u obnovi kutjevačke ergele, nego se otkupljuju kobile s područja cijele Slavonije, ukupno 51 grlo, dok 1949. iz ergele Lipica stiže još deset drugih. Za njih su sagrađeni objekti na pustari (majuru) u Ovčarama kamo se ubrzo i preselila kutjevačka ergela. Od 1951. godine prelazi u civilnu upravu. Prvi civilni upravnik bio je inž. Robert Bajer, a posljednji inž. Petar Delić sve do 1960. kada je ergela rasformirana i predana Državnoj pastuharni Đakovo.
Prestankom rada ove elitne konjogojske ustanove, na požeškom području više nema konjogojstva u državnom sektoru, a smanjilo se i konjogojstvo u okolnim selima. No, kad je Slavonac ovisio o državnoj milosti? U Pleternici je 15. rujna 1974. osnovana prva poslijeratna konjogojska udruga (dakle, ne zadruga) pod nazivom Konjogojska udruga „Santa“ za područje cijele tadašnje općine. Učlanjenih 20 članova imalo je 23 lipicanska grla. Predsjednik je bio Stjepan Marković iz Ašikovaca, a tajnik tadašnji veterinarski inspektor Krunoslav Zvanić, jedan od najzaslužnijih poslijeratnih veterinara za razvoj i propagiranje konjogojstva, posebno uzgoja lipicanaca na našem području.
Za uzgoj ovog bijelog plemenitog konja zaslužna je i požeška Ratarnica u kojoj je još 1921. osnovana manja ergela pod nazivom „Nonius“ zalaganjem tadašnjeg direktora inž. Ive Ružičke. Zabilježeno je da je nekoliko lipicanskih grla posjedovala i poljoprivredna ekonomija požeškog zatvora koji su u fijakerima vozikali ugledne i manje ugledne goste. Vjerojatno su i oni otišli za Đakovo ili Lipik.
Sve u svemu, hrvatsko konjogojstvo u povijesti, posebno lipicanskih grla, može više zahvaliti požeškom nego i jednom drugom području, prvenstveno Kutjevu. Uzgoj lipicanaca u kutjevačkoj pastuharni vezan je, iako bez većeg utjecaja, i za dvojicu znamenitih ljudi. Tako je književnik Antun Gustav Matoš ondje kao vojnik timario konje 1893. godine, a ergelu je u Ovčarama 1951. g. obišao Josip Broz Tito. Nekoliko fotografija toga posjeta dugo je krasilo zidove u zgradi PPK Kutjevo u Ovčarama (možda stoje još uvijek, nisam bio dugo ondje). Usput rečeno, točno prije 40 godina (krajem listopada 1972.) Tito je posjetio ergelu u Đakovu, a gošća mu je bila, nitko drugi nego još aktualna britanska kraljica Elizabeta II. Provozali su se u kočiji koje su vukli lipicanci, a Tito je bio kočijaš o čemu svjedoči ova fotografija s portala Velikabritanija.net.
E, pa sad valjda neće netko iz ovoga podatka izvlačiti zaključak zašto se đakovačka ergela forsirala u odnosu prema lipičkoj.
I na kraju - veliko je pitanje zašto državna vlast ne privatizira državnu ergelu (ergele) nego se nateže s njima već dugi niz godina, iako oni nisu više ni u vojnoj ni u nekoj drugoj funkciji iz čiste nadležnosti države. Jedini moguć odgovor je ovaj: da se mogu političari vozikati u fijakerima ulicama pred svjetinom koja maše. Ne samo Tito, nego i mnogo beznačajnija politička sitnež.
