¨Jedan lovac bi na Badnjak u šest sati tri puta opalio iz puške, bio je to znak svima u selu za večeru¨
25.12.2015.
Vesna Milković
Pregleda: 10881
Ružica Liščević iz Svilne
(FOTO: Anđelko Banović)
"Iz šokačke obitelji sam potekla i u šokačku kuću sam se udala, ovdje u Svilni. Mi smo uvijek držali do starih običaja pa i danas", kaže 83-godišnja Ružica Liščević, koja već 35 godina živi s kćeri Marijom i njenom obitelji, zetom Nikolom i unučadi Josipom, Tomislavom, Krešimirom, Kristinom, Daliborom i Vjekoslavom. Njima je, kaže, prenijela sve što zna o šokačkim običajima, pa tako i onima koji se odnose na Badnjak i Božić. Oni su sve to rado prihvatili te se i sada u obitelji Hel, kao rijetko gdje, na Badnjak unosi slama u kuću, peče kruh sa znakom klasa u sredini, zajednički moli prije večere i odlazi na polnoćku.
Helove smo zatekli u velikom poslu. Marija i baka Ružica pripremale su kolače, dok je muški dio obitelji pekao pečenke. Za sebe, rodbinu, prijatelje. A onda su baki Ružici krenula sjećanja na davne godine. Pomagala je i Marija.
- Na Badnjak se nije jelo, postilo se. Možda se malo krumpira ispeklo u rerni, ali se obavezno pila medena rakija. Ako je godina bila loša, pa nije bilo šljiva, a ni rakije cijele godine, na Badnjak se moralo naći. Jelo se tek za večeru. Pravio se grah na salatu i grahova juha, ali cabrena, bez zaprške – počela je priču baka Ružica.
- Tko je bio u mogućnosti, imao je i ribu. Nije se nekada kupovalo kao sada nego se išlo pecati na Londžu. Na stolu na Badnjak uvijek je moralo biti meda i bijelog luka i s tim je večera počinjala. Nakon toga se jela mliječna juha, odnosno mlijeko i rezanci, pa pečena riba i puno voća - dodala je Marija.
No, prije večere, trebalo je, kaže, puno toga napraviti i radilo se cijeli dan.
- Najvažnije je bilo da se nacijepa i nanese drva za dva dana kako se ne bi na Božić drva cijepala. Moralo se pripremiti i marvu pa se tako pod sve životinje stavljala nova slama. I to puno. Tih se dana i marva obilnije hranila – kazala je.
U stara vremena, a kod Helovih je i sada tako, na Badnjak se večera oko 18 sati.
– U to vrijeme jedan selski lovac bi tri puta opalio iz puške i to je bio znak da se treba ići večerati – prisjetila se baka Ružica.
- Domaćin je u kuću unosio slamu, a mi to i sada radimo. Ulazeći on kaže:"Hvaljen Isus i Marija, čestitam vam Boga i Božića i Isusovo porođenje". Mi ostali odgovaramo: Česta duša kod Boga ti bila. To je skraćeno od `čestita` – dodala je i pojasnila Marija.
I nastavila pričati dalje: - Najstarija ženska osoba tada pokupi djecu i baci ih na slamu govoreći: "Pilići moji, dođite ovamo".
Prije večere svi ukućani zajednički mole.
- Za Badnjak se pekao kruh s uzorkom klasa na pola. Zamatao se u dva domaća ručnika s kojima se preko godine nije služilo, koristili su se samo na Badnjak. Uzme se i malo slame koja se stavi pod stolnjak i od nje se napravi križ. Stavi se tamo i novčanica koja se za Novu godinu da za lemojzinu – naglasila je baka Ružica.
- Dva muška člana tada prerežu kruh, ali ne do kraja. Potom se otkine komadić i napravi se znak križa, a onda ide molitva – dodala je Marija..
Ovi trenuci, kažu Helovi, u svakoj kući su bili posebno emotivni jer, tada u misli dolaze svi koje volimo, osobito oni koji nisu trenutačno prisutni ili su već umrli.
- Mlada koja je tek došla u kuću obično prva proplače – smješkajući se dobacila je baka Ružica, sjećajući se dana svoje mladosti. Nakon večere kitio se krispan u čemu su posebno uživala djeca, kao i igrama u slami. 
- Nisu se tada borovi sjekli kao danas, bili su preskupi. A ako odeš u šumu i odsječeš ga pa te uhvati lugar, velike su kazne bile. Donosila se kući obična smreka. Ukrašavala se orasima koji su se ponekad `srebrom` pošpricali, mogli su se zamočiti u med pa posuti brašnom, i suhi kolači su se vješali i oni ušećereni bomboni što smo ih zvali `mački` – pričala je dalje baka Ružica.
Na polnoćku se išlo obavezno, a Marija se prisjetila još jednog običaja.
- Moj je otac bio kočijaš i uvijek je na polnoćku nosio najljepšu jabuku koju je imao. Kad je na misi `podizanje` i on bi podigao jabuku kako bi konji bili lijepi i zdravi. Nakon što se vratio s polnoćke, razbio bi jabuku i dao ju konjima.
Nakon polnoćke, slijedi čestitanje rodbini i prijateljima. Obitelj Hel zajedno s Leistovima, Mikšikovima, Zečevićima i obitelji Tvrdy, s kojima su se povezali ženidbama i udajama, zajednički kreću od jednih do drugih u čestitare, a to, kažu, potraje sve do pet sati ujutro.
- Na Božić se išlo u crkvu, ali se nije hodalo po selu kod drugih, slavila ga je samo naša obitelj – naglasila je na kraju baka Ružica.
- Zato gosti dođu drugog dana. Na Božić će nas biti samo šestero, a drugog dana će doći i djeca koja više ne žive s nama, unuci. Bit će nas 18. I to je za nas najljepše – zaključila je Marija.
