Kako je 67-godišnji Požežanin Vinko završio svoj prvi triatlon (half Ironman)
30.10.2018. | 08:14
M.B.
Pregleda: 8531
Vinko Pisarović
(FOTO: Privatna kolekcija)
Danas vam donosimo priču o jednom Požežaninu koji je pravi primjer kako biti ustrajan i ne odustati od sebe te kako sportom brinuti o svom zdravlju. On je 67-godišnji Vinko i živi u Požegi, a ovo je njegova priča.
"Zovem se Vinko Pisarović iz Požege sam,grada sa najviše ironmana po glavi stanovnika. Uskoro ću navršiti 67 godina i ne mogu se pohvaliti da sam neki talentirani sportaš. Do svoje 62.godine igrao sam tenis i u mlađim danima nogomet sve to rekreativno, a onda sam sa 62 godine počeo trčati. Nakon 4 mjeseca trčanja istrčao sam svoj prvi polumaraton. I od tada do danas sam istrčao 4 maratona i preko 70 polumaratona i drugih kraćih cestovnih utrka. Najbolji rezultat u maratonu mi je 3:50 a u polumaratonu 1:43. Poticaj za trčanje dao mi je sin koji je prije mene istrčao nekoliko polumaratona.
Prošle sam jeseni došao na ideju da se prijavim na svoj prvi half ironman (1900 m plivanje,90 km bicikl i 21,1 km trčanje). Sama zamisao svima oko mene činila se nerealnom i svi su me odgovarali da to ne radim jer su se bojali da to neće dobro završiti. Međutim, ja sam vjerovao da to mogu i da ću ga uspješno završti bez obzira što bicikl nisam vozio od fakulteta i što sam do prije 3-4 godine jedva u komadu mogao otplivati 50 metara. Prošle jeseni kupio sam polovni cestovni bicikl i opremu koja ide uz njega, provezao ga samo par puta jer je zahladilo. Morao sam čekati proljeće i toplije vrijeme da ga mogu ponovo početi voziti. Pošto u Požegi nema zatvoreni bazen, na plivanje sam krenuo na bazen u Slavonskom Brodu. Išao sam tamo jedom tjedno, ali sam morao brzo prekinuti jer sam imao jaku alergiju na klor. Nije mi se isplatilo 1 sat plivati, a onda se 10 dana liječiti. Morao sam čekati da se otvore vanjski bazeni u Požegi. Kao i svake godine, odradio sam zimske pripreme za maraton koje su mi baza za cijelu iduću godinu. Poslije istrčanoga maratona u Italiji, vrijeme je zatoplilo i počeo sam jednom tjedno voziti bicikl i već poslije 6 tjedana uspio sam biciklom voziti u komadu 90 km koliko mi treba za utrku.
Prijavio sam se za half ironman u Beogradu 23.09.2018. Bitno mi je bilo da se pliva u jezeru gdje nema struja i valova. Bicikl sam na trenizima vozio prosječnom brzinom od 27 do 28.5 km na sat i kako su tjedni prolazili, baš nisam vidio neki napredak jer sam odrađivao samo dužine (bitno mi je bilo da to mogu bez problema izvesti). Početkom šestog mjeseca otvoreni su požeški bazeni pa sam mogao krenuti sa plivanjem i opet odmah shvatio da mi je klor i dalje veliki problem. Da bi mogao plivati stavljao sam u nos tampone od vate i masku za plivanje, što mi je otežavalo plivanje, ali nisam odustajao. Plivanje mi je ustvari bilo najslabija točka, bojao sam se da neću moći isplivati 1900 m za sat i 10 minuta pa sam zvao organizatore i molio ih da me ne diskvalificiraju, ako probijem limit.
Brzo je došao i dan utrke i prvi puta nisam znao što me tamo čeka i kako će sve to završiti.
Obukao sam neopren odijelo i došao na start plivanja. Krenuo sam po planu posljednji i gledao kako mi grupa odmiče. Pošto si baš nisam najbolje pripremio naočale, a jutro je bilo oblačno, nisam dobro vidio boe (bile su crvene boje a ja sam daltonista, pa baš ne vidim dobro crvenu boju). Odjednom sam shvatio da sam doplivao do pogrešne boe (ona je bila oznaka za suprotni smjer). Stao sam i vidio sa druge strane suce pored boe na suprotnoj strani. Morao sam se okrenuti plivati prema toj boi, pa sam tako nastavio plivati do okretišta. Nekako sam uspio okrenuti i krenuti nazad i dalje sam bio dezorjenitran pa su mi sudci vikali „Desno,desno“. Tako plivajući lijevo- desno došao sam na nekih 300 m od cilja i na cca 50 m ispred mene ugledao jednog takmičara, a kako sam još imao dosta snage, odlučio sam ga prestići. Zabio sam glavu u vodu i počeo brže raditi rukama i tako sam plivao neko vrijeme da nisam podizao glavu iz vode, a kad sam konačno podigao glavu, shvatio sam da sam skroz na drugoj obali jezera i nije mi preostalo drugo nego da se okrenem i plivam prema cilju. Konačno sam stigao na cilj i gledam na sat- preplivao sam 2359 m (1900 je trebalo preplivati) za 62 minute. Vjerovatno sam oborio rekord u fulanju staze. Na svu sreću, bio sam dosta ispod limita i nisam bio poljednji, još trojica su stigla poslije mene. Došao sam do bicikla, skinuo neopren odijelo, stavio kacigu, obuo patike i krenuo prema biciklističkoj stazi, ali sam se morao vratiti jer sam zaboravio naočale .Malo sam nesigurno krenuo na biciklu, ali sam brzo usposatavio dobar ritam.
Stalno sam se usporavao jer nisam znao šta me čeka do kraja. Kao potpuni početnik na biciklu, kad sam trebao jesti čokoladicu i piti vodu, morao sam stati, odnosno mogu za vrijeme vožnje pustiti samo lijevu ruku). Bez problema sam završio vožnju biciklom za 3 sata i 7 minuta. Sada je na red došlo trčanje i opet sam se stalno usporavao, a ipak sam završio trčanje za 1 sat i 59 minuta.
Ukupno vrijeme mi je bilo 6 sati 26minuta i 11sekundi. Iako sam na utrci vjerovatno bio najstariji, na cilj nisam sam stigao, poslijednji iza mene je u cilj je ušlo još tridesetak takmičara.
Zapravo sve je to ispalo lakše nego što sam očekivao. Naše tijelo je čudo, ni sami nismo svjesni što može, samo ga treba slušati i biti uporan."
