Kršenje prometnih propisa u nuždi: Što vas čeka ako ste jurili jer ste nekoga vozili u hitnu?!
(FOTO: Getty images)
Postoje situacije u kojima brza reakcija znači život! Doslovno! Situacije u kojima je u pitanju goli život. Nema tu mjesta za premišljanje, dvojbe i strahove. Mora se djelovati. Sada i odmah! Dvostruko daje, tko brzo daje! Imate čovjeka sa simptomima infarkta, niste liječnik, niste zdravstvene struke ali znate da minute znače život ili smrt. Imate dijete koje povraća krv! Sjedate u automobil i manijakalno, kršeći propise vozite prema prvoj zdravstvenoj ustanovi koja vam na um pada. Možda prepriječite put vozilu hitne pomoći koje slučajno nailazi iz suprotnog pravca. Bilo što samo da se dokopate liječnika i pomoći!
Svima su usta puna glorifikacije i značaja zlatnog sata! Podaci govore da su mogućnosti za preživljavanje veće od 85%, ako je unesrećena osoba zaprimljena u hitni prijam i dobije odgovarajući tretman u tzv. zlatnom satu, odnosno prvom satu od trenutka nastanka ozljede! Pazite odgovarajući tretman! Ne bilo kakav! Svima u situacijama stani pani prvo „sijeva“ zovi hitnu. Međutim hitna pomoć, osobito u ruralnim krajevima svoje muke muči. Nema dovoljno timova. Ako za određeno područje postoje samo dva tima i oba su na intervenciji, trećeg onog koji baš vama treba nema! Nema! Mreža mala, ne postoji dovoljan broj timova i hitna doista ne može biti po čitavom području kojeg treba pokrivati.
Ključno pitanje koje se nekako kristalizira samo po sebi je, kako policija i sudovi gledaju na kršenje propisa u takvim situacijama. Primjerice, da, vozio sam bez vozačke, da, vozio sam prebrzo, da, kršio sam prometne propise, ali nije bilo druge! Krajnja nužda! Prekršajni zakon doista poznaje taj termin!
Krajnja nužda kao razlog isključenja protupravnosti predviđena je u članku 19. stavku 1. Prekršajnog zakona, prema kojem nema prekršaja kad je počinitelj ostvario njegova propisana obilježja radi toga da bi od sebe ili drugoga otklonio istodobnu ili izravno predstojeću neskrivljenu opasnost koja se na drugi način nije mogla otkloniti, a pri tom je učinjeno zlo manje od onoga koje je prijetilo. Ima još! Pazite! Varijacija na temu! Postoji prekršaj, ali počinitelj će se osloboditi od kazne za počinjeni prekršaj kad je postupao radi toga da od sebe ili drugoga otkloni istodobnu ili izravno predstojeću neskrivljenu opasnost koja se na drugi način nije mogla otkloniti, a pri tom je učinjeno zlo jednako onom koje je prijetilo.
Sad kad znate što je krajnja nužda zbog postojanja koje prolazite bez kazne, treba utvrditi i što nije krajnja nužda! Zašto? Sudovi, naime nisu lake ruke kada treba primijeniti institut „krajnje nužde“. Nije dovoljno reći postupao sam u krajnjoj nuždi! To što je vama određena situacija bila „krajnja nužda“, ne znači da je i sud kao takvu gleda! Dokaze na sunce! Ima li ili nema traženih pretpostavki! Sud je taj koji procjenjuje u konačnici je li bilo ili nije krajnje nužde. Trebate dokazati da su ispunjene određene pretpostavke!
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske tako u presudi Pž-876/16 od 22 ožujka 2017. izričito navodi: „U odnosu na tvrdnju okrivljenika da je kritične zgode postupao u krajnjoj nuždi, bitno je naglasiti da se, da bi postojalo pravo na krajnju nuždu, moraju ispuniti određene pretpostavke koje se odnose na opasnost te na otklanjanje opasnosti, pri čemu se okolnosti inkriminiranog postupanja okrivljenika procjenjuju kroz utvrđenje je li se radilo o stanju životne ugroženosti te, ako jeste, je li ta opasnost bila otklonjiva i na druge načine osim ostvarenjem prekršaja. Imajući na umu okolnosti koje okrivljenik navodi, potpuno je jasno da se u konkretnom slučaju ne radi o institutu krajnje nužde, budući da je očigledno da se nije radilo o stanju životne ugroženosti te budući da se opasnost mogla otkloniti i na drugi način, a ne samo uslugom prijevoza isključivo od strane okrivljenika.“
Što je to konkretni okrivljenik „učinio“ a da se nije moglo podvesti pod pojam krajnje nužde? Pa eto upravljao je vozilom za vrijeme dok je bio „bez vozačke“, zbog ranijeg prekršaja a „usput onako“, omaklo mu se i prekoračenje brzine.
Okrivljenik je tvrdio da je inkriminirane prilike postupao u krajnjoj nuždi, budući je bio u društvu svoje djevojke koja je upravljala vozilom, vremenske prilike bile loše, cesta zaleđena i on je preuzeo volan nekih desetak km od kuće zbog sigurnosnih razloga, doista su bili loši uvjeti na kolniku, a djevojka je imala glavobolju. Upravo iz tog razloga je i prekoračio brzinu, u želji da što prije dođu kući, pri čemu ističe da se radi o minornom prekoračenju brzine. Sud je to „srezao u korijenu“! Po ocjeni suda, nije ovdje bilo mjesta nikakvoj dvojbi u pogledu odlučne činjenice, okrivljenik se nije nalazio u stanju krajnje nužde.
Isti sud nije uvažio ni pozivanje na krajnju nuždu (Pž-12085/2011 od 19. ožujka 2014.) u slučaju kada je okrivljenik istakao kako je kritične zgode bio primoran upravljati vozilom u prometu na cesti, bez vozačke dozvole, prije nego je stekao pravo na upravljanje motornim vozilom budući je morao suprugu hitno odvesti liječniku. Visoki prekršajni sud jasno je istakao kako se da bi postojalo pravo na krajnju nuždu, moraju ispuniti određene pretpostavke koje se odnose na opasnost te na otklanjanje opasnosti. Međutim, imajući na umu da okrivljenik u svojoj žalbi ističe da je kritične zgode vozio suprugu liječniku pa da je stoga postupao u krajnjoj nuždi, potpuno je jasno da se u konkretnom slučaju ne radi o institutu krajnje nužde, budući je očigledno da se opasnost, ukoliko je doista i postojala, a nema dovoljno elemenata da bi se o tome uopće moglo zaključivati, mogla otkloniti i na drugi način.
Znači, nije sporno da postoji pravo na postupanje u krajnjoj nuždi, nije sporno da zakon regulira taj institut, ali pretpostavke za njegovo postojanje moraju biti ispunjene i u pogledu same opasnosti i otklanjanja opasnosti. Teret dokaza je na vama.
(Izvor: Revija HAK)
