FOTO: BHRT
Vuče li liječnike, osobito vrhunske, u hrvatsku politiku narcizam ili altruizam? Težnja za moći i novcem ili za ozdravljenjem društva? Ako ništa u životu nije crno-bijelo, pa nije to ni angažman najmanje 20-ak liječnika koliko ih danas ima u vlasti na nacionalnoj razini, ostaje pitanje zašto su u svim državama Europske unije liječnici u politici iznimka, a kod nas pravilo od stvaranja ove države pa do danas?
Doktori su svjesni da u narodu tradicionalno uživaju autoritet, da ih mnogi tretiraju kao da su osobno gospodari života i smrti, odnosno bolesti i zdravlja, što ipak kod brojnih “malih” liječnika, a velikih po skromnosti i stručnosti, neće pobuditi težnju da se u politiku i vlast vrijedi upustiti.
Samo je u Saboru u prošlom mandatu bilo 17 liječnika različitih specijalnosti, nema nijedne važnije stranke u kojoj nije bilo i nema liječnika, koji se, očito, osjećaju pozvani da budu saborski zastupnici, župani, gradonačelnici, predsjednici i potpredsjednici stranaka. Zašto liječnici, osobito vrhunski, zanimanje, nesporno ugledno u društvu, u koje su uložili silan trud, znanje i odricanja mijenjaju za političku karijeru iako su svjesni da narod ima najmanje povjerenja u političke stranke i političare jer većini, a ni ovoj zemlji politika još ništa značajno dobro nije donijela?
– U psihologiji liječnika koji ostavljaju svoju struku, nerijetko i vrhunsku, i idu u politiku često prevladavaju težnja za moći i profitom. U vrijeme rata imao sam kolege po struci koji su na sitnim provizijama stavili u džep na tisuće eura ili one koji su u poziciji odlučivanja u zdravstvu o javnim nabavama zaradili neviđene novce za kratko vrijeme.
Narcizam kod liječnika koji odu u politiku sigurno je izraženiji jer liječnička profesija izvorno traži poniznost i dostupnost pacijentima. Osjećaš kao liječnik silno zadovoljstvo u činjenici da pacijentu možeš pomoći, da si mu pristupačan, da primiš s razumijevanjem i pomogneš čovjeku koji je u ne znam sve kakvim problemima, i siromašan i jadan i ovakav i onakav. To je izvorno liječnička psihologija ili etika ili profil ličnosti pravih liječnika, koji su u duši doktori. Ali takvi ne idu u politiku... – bez zadrške
kaže umirovljeni neuropsihijatar prof. dr. Slavko Sakoman.
U politiku, smatra, idu mnogi liječnici da bi zadovoljili svoje potrebe za moći, dominacijom i novcem, a ne da bi popravili, među ostalim, poziciju liječničke profesije, koja je zahvaljujući upravo političarima marginalizirana. A narod misli, kaže, “on je doktor pa će možda nešto napraviti u politici.” Iako među liječnicima na nacionalnim razinama vlasti i na lokalnima ima nedvojbeno onih koje je altruizam povukao u politiku, pitanje je koliko brzo se u političkoj bari altruizam izgubi jer ona ima svoje vrijednosti i zakonitosti. I nisu po tome liječnici ništa bolji ili lošiji od ostalih smrtnika.
– I liječnici se u politici adaptiraju brzo kao i većina naših ljudi koji su ušli u taj sustav moći i odlučivanja. Nije to stvar samo doktora nego kompletnih upravljačkih elita u politici jer ne možeš biti u poziciji moći i odlučivati ako i sam nemaš putra na glavi. Moraš biti u istom vrijednosnom sustavu da bi mogao plivati u vrhu tih sustava – rezonira dr. Sakoman.
Neke kolege, osim težnje za moći, novcem i da budu poznati, dodaje, u politiku gura i potreba za dobrim provodom... No zašto to nije slučaj s liječnicima u EU? Dio odgovora leži i u razlici u plaćama liječnika kod nas i u EU.
– Vrhunski doktori vani su puno više plaćeni nego u nas. Primjerice, jedan naš Šibenčanin kirurg u Njemačkoj ima plaću 20 tisuća eura, a kod nas specijalisti zarade 1500 eura s dežurstvima. Lakše je onda biti zastupnik ili ministar i održati predavanje za 1000 eura – odgovara profesor Sakoman.
Društvo nije, zaključuje, profitiralo od liječnika u politici jer su morali održati isti sustav vrijednosti kao i naš mainstream političkog sustava. I oni koji su ušli u politiku s namjerom da za opće dobro iskoriste znanje i o ljudima jer se u svom poslu susreću sa svim profilima građana zasad u tome, čini se, ne uspijevaju...
(Izvor: večernji.hr)