Od staklarstva u Požeštini ostale su samo krhotine
26.08.2012.
Željko Lukić
Pregleda: 13105
Prikaz tradicionalne proizvodnje stakla
(FOTO: PIXSELL)
Potomci osnivača staklarske „Glasfabrik in Zwechevo“ još uvijek imaju uglednu tvrtku u Beču, dok je izrada staklene robe u našem kraju potpuno propala.
Kako su požeški osnovci sve do sredine 1980-tih često išli na izlete do Zvečeva, vraćali su se kući s pronađenim zanimljivim komadima raznobojnog stakla koje nije potjecalo od razbijenih boca. Žalosni tragovi nekad uglednog i razvijenog obrta. Jaka obrtničko - industrijska tradicija na požeškom području u nekim granama nije se uspjela održati, a osim pivarstva, svilarstva i još nekih, tu je svakako i staklarstvo.
Počelo je – prema nekim izvorima još 1801. u Jankovcu, (znanom danas samo kao planinarsko izletište) kad je Sigmund Hondl, upravitelj imanja grofova Janković shvatio da na ovome području ima dovoljno bjelutka i bukovog drva – osnovnih sirovina za proizvodnju stakla. Naime, u proizvodnji kalijevog stakla upotrebljavala se potaša („lukšija“) koja se dobivala kuhanjem u kotlovima i izluživanjem pepela od spaljenih starih bukava kojima su obilovale tamošnje šume.
Staklana je nosila neobični naziv: „Skakavac“ i radila je do 1820. kada je Hondlu krenuo posao nizbrdo, tako da je morao opremu prodati na javnoj dražbi. Majstori - staklari, uglavnom Česi, prešli su u novoosnovanu (1842.) staklanu u Zvečevu gdje je uz Hondla suvlasnikom postao bečki trgovac staklom Josef Lobmeyr koji je doveo još majstora iz Bavarske. Da se ne radi o malenoj radionici svjedoči podatak da je tu živjelo i radilo čak oko 400 radnika s obiteljima. Lobmeyr je sam radio nacrte za lustere koji su izloženi na izložbi u Beču 1845.
Revolucionarna 1848. prijetila je ovome pogonu, pa Hondl šalje banu Jelačiću pismo s molbom za zaštitu. Ovaj ban je inače imao sluha za gospodarstvo pa pismeno nalaže da se zaposleni u pogonu oslobađaju svih vojnih i drugih službi uz napomenu: „..Staklena fabrika je struka obertnosti, a obertnost domaću treba štitiit pomagati i podizati.“ Austrijancu Lobmeyru očito burni događaji na ovim prostorima nisu odgovarali pa se povlači iz „Glasfabrik in Zwechevo“. Hondl ostaje i širi posao, a uz strane majstore obučavaju se i domaći ljudi, tako da su proizvodi staklane našli tržište i izvan austrijske monarhije, jer kvalitetom nije zaostajala za onom iz Češke.
To je potvrđeno i na obrtno – gospodarskoj izložbi u Zagrebu 1864. Vlasnici se mijenjaju, a tradicija ostaje – staklanu 1865. kupuje stanoviti Franjo Palme koji modernizira proizvodnju običnog i brušenog stakla, te izlaže proizvode na međunarodnim izložbama u Philadelphiji, Trstu, Pešti, Beču, Zagrebu, Osijeku…, a skladišta su bila čak u Zagrebu i Pešti. Milenijska izložba u Pešti 1896. donijela je vlasniku „kolajne“ koje je s ponosom isticao u reklamama proizvoda. Pred kraj 19. st. ova staklana toliko se razvila, da je u Zvečevu bila 1907. g. sagrađena škola za radničku djecu, te poštanski ured i brojne gospodarske i druge zgrade, slično kao što su 1899. braća Turković otvorili školu za djecu radnika i namještenika koji su bili zaposleni u njihovoj pilani u Irenovcu (danas Ljeskovica).
.
Kada je 1893. osnovano u Zagrebu „Dioničarsko društvo za hrvatsku industriju stakla“, u nju je stupila i zvečevačka staklana. Jedan od dioničara tog d.d. bio je i tadašnji ban Khuen – Hedervary, a njegovim odlaskom 1903. tvrtka gubi moćnog zaštitnika. Na pomolu je i gospodarska kriza, pa se likvidacija zvečevačke staklane otezala sve do 1904. godine, da bi 1915. oprema izgorjela u vihoru 1. svjetskog rata. Ovdje je zanimljivo napomenuti da je unatoč gospodarskoj krizi, vlasnik staklane Dragutin Ostermayer osnovao 1907. godine privatnu osnovnu školu za djecu svojih radnika.
Ne toliko količinom proizvodnje, ali ljepotom i kvalitetom zvečevačkoj staklani konkurirala je druga, osnovana u Dubokoj nadomak Velike. Osnovana 1856. od strane nekolicine Čeha radila je do 1890. Imala je jednu stupu na vodeni pogon, jednu peć, osam lonaca za izradu običnog i brušenog stakla, te šest brusionica. U maticama krštenih i umrlih u Velikoj zapisana su imena staklara u Dubokoj iz kojih se vidi njihovo porijeklo iz raznih krajeva austrijske monarhije gdje je bio razvijen staklarski obrt.
Staklane kao umjetničku i industrijsku proizvodnju treba razlikovati od dorade i prerade, pa osnivanje „Staklorada“ 1967. godine u Požegi nema veze sa staklarstvom o kome govorimo. Druga stvar je sa industrijskom staklanom u Lipiku koja na temeljima obrtničke tradicije radi kao tvornica od 1965. s promjenjivim nazivima, vlasnicima i poslovnim uspjesima. Lipička staklana s ponosom je isticala da se njena stakla stavljaju na ekskluzivna vozila „Bentley“ i „Ferari“. Manje je poznato da od 2005. radi i staklana u Pakracu koja se uglavnom orijentirala na proizvodnju neprobojnih i sigurnosnih stakala. No, zbog niza nesretnih okolnosti, staklarstvo na ovome području županije završilo je na „staklenim nogama“, baš kao i mnogo godina ranije na području Požeške kotline. 
Staklo je nalazilo mjesta u svakome domu kao upotrebni ili ukrasni uradak, pa su i spomenute stare staklane jednako proizvodile lustere za dvorce, ukrašene brušene vrčeve i umjetničke figure za dame i gospodu isto kao i obične čaše, čokanjčiće i pletenke, uglavnom za rakiju. Dakako, staklari nisu pleli pruće oko staklene posude, ali su surađivali s kooperantima - pletačima. (Dok ovo pišem uhvatim sebe kako pjevušim tamburašku pjesmu „Stara pletenka“ koja je nastala u požeškome kraju).
Zanimljivo je još nešto za kraj: spomenuta tvrtka trgovaca staklom „Lobmeyr & co.“, koja je na „Zwechevu“ imala staklanu postoji i danas u Beču (Kärtnerstrasse), dok na nekada znamenito staklo s papučkih visoravni, obrađeno majstorskim rukama podsjećaju samo krhotine. Ne, dakako one od razbijenih boca od alkohola koje stalno nalazimo po gradskim parkovima.
