Miri Čelec iz Pakraca najveća je želja da djeca ne moraju ići raditi u inozemstvo
(FOTO: pakrackilist.hr)
Kako žive umirovljenici u Pakracu, koji su im najveći problemi i brige, a koje najveće radosti, pokušali smo saznati u razgovoru s Mirom Čelec, pakračkom umirovljenicom.
Mira je otišla u mirovinu u 64. godini života, u rujnu 2011. godine, u koju je otišla iz Srednje škole Pakrac kao zadnjeg poslodavca u ukupnom radnom stažu od nevjerojatnih 48 godina i osam mjeseci, čime se pridružila suprugu Franji koji je umirovljenik postao pet godina ranije i koji je sudjelovao u našem razgovoru.
Počela je skupljati radni staž, ova rođena stanovnica Uljanika, kao kućna pomoćnica u Zagrebu s nešto više od 15 godina. Nakon dvije godine je dobila prvi posao u tekstilnoj industriji, tvornici koja se zvala „Savremena žena“ u Zagrebu. U tekstilnoj školi, koju je pohađala uz rad, upoznala je Franju i zajedno su odselili u Garešnicu čiji je Franjo bio stipendista. Godine 1972. oboje dolaze raditi u pakračku tekstilnu industriju, kasnije „Modernu“, gdje je bila zaposlena kao krojačica i kasnije kontrolorka do njenog tihog umiranja sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća. Godine 2004. prelazi raditi u Srednju školu Pakrac kao voditelj prakse za učenike u tekstilnom usmjerenju, što je radila kao vanjski suradnik i prije toga. Majka je dva sina Denisa, rođenog 1969. godine i Maria (1975.) te baka troje unučadi: Nike, Tare i Hrvoja, kao i svekrva Olgice i Maje.
Koliko vam danas iznosi mirovina nakon skoro 50 godina radnog staža?
Desetak kuna mi nedostaje do pune četiri tisuće. U odnosu na mnoge druge sigurno da je to dobra mirovina posebno ako se uvaži da i suprug ima nekoliko kuna manje od tri tisuće. Ako se uzme u obzir da neki umirovljenici, koji žive sami u kućanstvu, imaju znatno manju mirovinu, s našima se može financijski pristojno živjeti. Naravno da smo svjesni životnih godina u kojima jesmo i da postajemo sve stariji i svjesni smo da će jedan od nas otići, a drugi ostati živjeti samo sa svojom mirovinom, a ne baš puno manjim životnim troškovima. Razmišljamo i o tome. Za sada ne moramo misliti kada će prvi u mjesecu, odnosno kada će iduća mirovina.
S obzirom da ste umirovljenica osam godina je li mirovina rasla?
Je, rasla je. Prva je iznosila oko 3.500 tisuće kuna. Eto, za 8 godina je narasla više od 10, 12 posto. Franjo je krenuo, jedanaest godina prije mene s 1.300 kuna pa je dobio zaštitni dodatak i pomalo je rasla, do sadašnjih skoro 3.000.
Je li bio psihički težak prelazak iz svijeta rada u mirovinu?
Bilo je malo neobično prestati raditi. Stalno imaš aktivnosti, obveze i onda odjednom to stane. Ali, ja nisam stala. Nisam sjela uz televizor i čekala da mi prođe dan. Uvijek sam imala nekih aktivnosti i nastavila sam ih konzumirati i u mirovini, neke čak i pojačala jer je bilo više vremena. Jednako je i danas. Naravno da sam razmišljala neposredno prije odlaska kako ću kao umirovljenica potrošiti dan i neko prvo vrijeme su mi nedostajali škola i djeca. No, kako je vrijeme prolazilo smanjivao se i taj osjećaj nedostatka.
Jeste li morali ići u mirovinu?
Sa 64 godine nisam, mogla sam raditi još godinu dana. No, više nije bilo učenika, nitko se nije javljao za školovanje za krojačicu i nisam imala kome voditi praksu. Slično je bilo i kod Franje. I on je morao otići ranije u mirovinu jer više nije bilo „Moderne“.
Je li vam bilo žao otići u mirovinu?
Odlazak u mirovinu nije lagan
Je. Meni je bilo lijepo u školi. Lakše nego u „Moderni“. Puno godina, možda 20, sam radila u „Moderni“ za strojem, u normi što nije bilo lako.
Imate li još uvijek kontakt sa svojim zadnjim poslodavcem i kolegama iz Srednje škole?
Imam, svake godine nas umirovljenike u vrijeme božićnih blagdana pozovu na ručak. Zovu nas i idem s njima i na izlete za koje nam čak i smanje cijenu. Ne samo ja, nego i drugi umirovljenici smo sretni da nas se sjete i nakon odlaska iz kolektiva što nije uvijek slučaj jer brojne tvrtke nemaju pojma niti gdje su im umirovljenici, jesu li živi i slično. Imam kontakte i s bivšim kolegama. Zajedno s njima idem na razne radionice, naročito vezenja i izradu cvijeća od papira.
Imate dva sina, dvije snahe i troje unučadi. Dolaze li oni?
Dolaze. Sretna okolnost je da svi žive u Pakracu. Osim sina Maria koji je zbog posla često u Splitu. Na moju radost dolaze kada se god tko sjeti, pa je tako i jutros bila unuka prije škole da joj ispletem pletenice. Bez nekog posebnog pravila okupljamo se na ručkovima, puno se družimo.
Tko koga novčano pomaže, vi djecu ili djeca vas?
Najispravnije bi bilo reći nitko nikoga. Često im napravim ručak, sašijem uvijek ponešto, unučadi kupim po koju sitnicu, ali ne previše, razvezemo koga treba, ali u novčanom smislu nitko ne pomaže nikoga. Obiteljski smo puno povezani.
Još dok ste radili u Moderni bili ste aktivni. Vodili ste sindikat, udrugu žena. Jeste li slične aktivnosti nastavili i u mirovini?
Još sam u udruzi Hrvatski pleter, mada sam sada manje aktivna.
Imate li nekih drugih aktivnosti otkako ste u mirovini, a koje niste imali ranije?
U mirovini voli putovanja
Imam – putovanja. Mnogo sam putovala otkako sam u mirovini. Bila sam u Parizu šest dana, Slovačkoj, Istambulu, Njemačkoj, Italiji, Austriji, Mađarskoj, ali i na drugim mjestima. Putujem nekada s kolegicama posredstvom agencije, nekada bez agencije ali i organizirano, preko sindikata ili drugih grupa. Članica sam dvije umirovljeničke udruge: pakračke i Udruge umirovljenika Sloboština iz Zagreba s kojima najčešće idem na putovanja. Putujem i sa sindikatom Srednje škole Pakrac, ali i sa drugim sindikalnim izletima iz Pakraca. Naravno, i ta putovanja su posljedice solidnih mirovina, jer se sve to treba platiti. Da se nema, ne bi se išlo. Posebno mi je drago putovanje preko ove zagrebačke udruge u koju smo dospjeli posredstvom moje dobre prijateljice još iz predratne „Moderne“ Vlaste Barta, bivše Pakračanke. U toj udruzi imamo ekipu s kojom unazad tri godine uoči Nove godine idemo u Bosnu, u Banju Vrućicu nedaleko Teslića gdje imamo doček i 10-tak dana medicinske rehabilitacije. To je i jedino putovanje na koje ide Franjo koji ne voli putovati i više je, što bi se reklo „pokućarac“. Volim otići i u Zagreb, naročito u ovo doba na Advent. Franjo me u Zagreb nekada odveze, mada češće idem autobusom. Nažalost, zbog rijetkih autobusnih linija uglavnom je to petkom i nedjeljom. Vlakom nikada niti ne pokušavam ići jer ne znaš nikada vozi li vlak taj dan ili ne.
Znači imate vrlo sadržajne umirovljeničke dane?
Imam, meni nikada nije dosadno. Nikada mi u danu ne dođe da nemam što raditi. Ako ništa drugo onda perem i spremam ili mi unučad dođe na palačinke.
Iz toga se može zaključiti da vas zdravlje služi?
Služi. Bilo je nekih manjih problema s tlakom, ali zdravlje je dobro. Da nije ne bih mogla putovati, ali niti provoditi druge aktivnosti u obitelji i na imanju koje imamo u Bukovčanima. Tamo, naročito u proljeće i ljeti, odlazimo učestalo jer uvijek ima posla. Mada više za Franju. Imamo vrt u kojem uzgajamo skoro sve moguće povrće, cvijeće, brojna stabla šljive, brajdu, ali i staru kuću koja nam omogućuje ugodan boravak. Tamo nam dolaze i prijatelji na kavu, roštilj i druženje. Baš uživamo boraviti tamo. Bili smo i jučer samo što je zbog snažnog vjetra na brdu u ovo doba godine jako hladno, puno hladnije nego u Pakracu.
Mislim da nam je život u mirovini stvarno ispunjen. Mi nismo od onih koji sjede kod kuće i gledaju televizor, mada za svaki slučaj imamo dva i priključak na MaxTV jer Franjo voli utakmice, ja ne, ali ne gledam niti jednu sapunicu što je simbol za umirovljenike. Kao niti Franjo. Volimo pogledati kuharske emisije, ove jeseni smo pratili „Život na vagi“, volimo dokumentarne programe o životinjama i prirodi. Političke emisije baš i ne.
Kako ste zadovoljni s trgovačkom i obrtničkom ponudom u Pakracu?
Meni u tom dijelu ništa ne nedostaje u Pakracu. Ako nečega i nema, to riješim u Zagrebu. No, Franjo je ekonom i on ide u opskrbu. On je i računovođa, diže obje mirovine, plaća režije. I sve na vrijeme, jer umirovljenicima se financijske obveze ne smiju nakupiti.
A kako je s kulturnim i drugim događanjima?
Ja ih dosta koristim. Sada je aktualni „blagdanski stol“ gdje uvijek odem, a godinama sam ga i slagala. Odem u muzej, na kazališnu predstavu i slično. Uvijek na umirovljeničku zabavu i od tih svih događanja koje posjetim kroz godinu, Franjo me jedino prati na tu zabavu. On jako voli otići u našu pakračku umirovljeničku udrugu.
Kontaktirate li druge pakračke umirovljenike?
Osim s djecom zapravo se i družimo samo s umirovljenicima. Obilazimo se, razmjenjujemo iskustva u svakodnevnim životnim stvarima poput kuhanja, kupovine, cvijeća i slično. Pored tih tema najviše se razgovara o djeci i unučadi.
Dimite li meso?
Sve isto samo usporenije
Redovno, ovogodišnje je još u kaci u podrumu. To je Franjin posao. Mi i dalje krećemo od kupovine praseta na selu i sve što nakon toga slijedi. Pravi se sve redom: krvne i mesne kobasice, švargl, čvarci i sve ostalo kao nekada. Franjo sam i dimi u pušnici kod prijatelja u Lipiku koji sad ne živi u svojoj kući, ali imamo ključ i dogovor s njim. U tom dijelu se ništa nije promijenilo u odnosu na vrijeme dok smo radili. I dalje osim pečenice pečemo u Bukovčanima i rakiju, i pekmez. Sve je isto samo usporenije, vjerojatno zato što smo stariji, ali i zato što imamo više vremena. Sada da bismo otišli u Bukovčane ne moramo čekati poslijepodne i povratak s posla, nego odemo odmah u jutro pa pred sobom imamo cijeli dan. Naravno, sve je to moguće jer nas služi zdravlje i dok toga bude mislim da se ništa neće promijeniti.
Osim zdravlja, što još želite u mirovini?
Nekih posebnih želja, što se tiče nas, osim zdravlja, nemamo. Što se tiče pokućstva, mada je to sve dosta staro, nemamo namjere ništa mijenjati. Čemu u to ulagati, osim ako se nešto ne potrga. Znaju djeca reći – zašto nešto ne promijenimo. Ma zašto – pa nama je dobro, sve je u funkciji, sve je uredno, sve funkcionira. A za moderno me više nije briga.
A automobil?
To smo planirali. U zadnjim godinama rada smo štedjeli za automobil da u mirovinu uđemo s novim autom jer nismo znali što nas u umirovljeničkim danima čeka u pogledu primanja. Druga želja u vrijeme zadnjih godina rada je bila grobnica i to smo riješili za radnog vijeka. Sada nekih velikih i konkretnih želja, posebno na materijalnom planu, nemamo. Ali, imamo za djecu. Želja nam je da nam djeca rade, da ne moraju radi posla ići u inozemstvo, izvan Hrvatske. To nam je velika želja i za njihovu djecu. Mario nije tu, najviše radi u Splitu. Ali je tu obitelj, i on je tu u Hrvatskoj, dođe. Mi ljeti idemo kod njega u Split na ljetovanje u njegov podstanarski stan koji nam služi kao zamjena za dugogodišnje odlaske na Vir, u odmaralište pakračkog Crvenog križa. I unučad su za sada tu. Jedna je već pakračka srednjoškolka. Uskoro će to biti i druga. To mi je jako bitno jer smo i dalje na okupu.
Imate li vozačku dozvolu?
Ne i to mi je jedna od većih grešaka u životu. Dok sam bila mlađa uvijek se radilo i nije bilo vremena. Vozio je najprije Franjo, kasnije i sinovi pa ja nisam imala neke potrebe, a ni želje. No, ona je došla negdje sa 60 godina starosti kada sam shvatila da sam, ako idem negdje malo dalje od stana, ovisna o tome da me netko odveze, a auto stoji pred zgradom. Jedno vrijeme sam razmišljala, kada sam mogla kao najstarija studentica završiti Pedagošku akademiju u Petrinji s 58 godina, što mi je bila obveza nakon zapošljavanja u Srednjoj školi, mogu i auto-školu sa 60 i nekom. No usprotivila su se djeca, kao da nisam dovoljno zdrava, nemam više taj refleks i slično. Tako sam odustala. Sada kada sam u mirovini i počela puno putovati, suprug u šali kaže da sam položila vozački da on ne bi imao kod kuće niti ženu niti automobil. No to mi je bio propust i iz svog iskustva mogu mladim ženama poručiti da ne ponove moju grešku.
Hranu u većem dijelu rješavate preko Bukovčana, a i sušenje mesa rješavate sami. Namještaj kažete nećete mijenjati. Na čega se onda najviše troši u mirovini?
Na režije. Mi smo ih imali zimi oko 1500 kuna mjesečno. Sada nakon energetske obnove naše stambene zgrade će to biti nešto manje i već osjećamo manje račune za grijanje. No, dosta „pojedu“ i ti razni sanitarni materijali za čišćenje, pranje i slično. Potroši se i na moja putovanja. Na garderobu manje. Puno toga sama sašijem, ispletem.
Kako onda žive umirovljenici, posebno u jednočlanom domaćinstvu koja imaju dvije tisuće kuna mirovinu?
To se i ja pitam, to su pravi umjetnici. Mi ipak živimo komotno i ne razmišljam puno hoću li nešto kupiti ili ne. Ovi s malim mirovinama, posebno samci, moraju dobro zbrajati, mada i mi gledamo akcije. Zašto bismo nešto platili više, ako možemo kupiti za manje?
Je li se promijenio jelovnik otkako ste u mirovini?
Je, već i zbog toga jer općenito imamo više vremena, pa i više vremena za kuhanje. Nažalost, o zdravoj hrani ne razmišljamo dovoljno, a kako ćemo kad je i sada u podrumu puna kaca mesa. Volimo jesti i trebali bismo zbog zdravlja paziti na slano i slično.
Koristite li mobitel, internet?
Aktivna na internetu i facebooku
Da. Dok sam radila to nisam voljela. Škola nam je omogućavala besplatne informatičke tečajeve. Uvijek sam se izvlačila, bježala od toga jer to za starije od 50 godina nije bilo obvezno. Što je bilo neophodno odraditi na računalu, pomogli su mi kolege. No odlaskom u mirovinu probudio se interes i pomalo sam sama, malo uz pomoć djece, to savladala. Sada sam aktivna i na facebooku, redovito čitam i „Pakrački list“ na internetu.
Uskoro su nam predsjednički izbori. Hoćete li glasovati?
Da, uvijek idemo na izbore bez obzira o kojoj je razini riječ. To je naša građanska obveza koju nikada ne preskačemo.
(IZVOR: www.pakrackilist.hr)
