Misa posvete ulja na Veliki četvrtak u požeškoj Katedrali
2.4.2021. | 08:34
Požeška biskupija
IZVOR: Požeška biskupija
Pregleda: 2332
FOTO: Požeška biskupija
Na Veliki četvrtak, 1. travnja požeški biskup Antun Škvorčević u zajedništvu s članovima Prezbiterija Požeške biskupije predvodio je Misu posvete ulja u požeškoj Katedrali, na kojoj su sudjelovali i predstavnici ovogodišnjih kandidata za svetu Potvrdu iz župa Katedralnog arhiđakonata. U pozdravu biskup je čestitao svećenicima dan njihove ustanove, što su po svetom ređenju postali dionici Isusova svećeništva, upriličeni njemu, Glavi Crkve.
Kazao je da želi s njima danas zahvaliti Bogu za taj nezasluženi dar, a potom zahvaliti i svima njima, što u svijesti tko su postali po tom daru, nastoje vjerno i požrtvovno živjeti i ostvarivati svoje poslanje. Pozvao ih je da svatko sebe osobno i cijeli Prezbiterij Požeške Crkve povjere Isusu Kristu i snazi njegova Duha, te u vremenima, kakva god ona bila, budu odvažni poslanici Isusa Krista, svjesni da sve ono što nastoje činiti, u konačnici ovisi o njemu. Pozdravljajući nazočne pripravnike za krizmu, kazao je da su oni predstavnici svih krizmanika koji će ove godine biti pomazani svetim uljem, posvećenim na ovom misnom slavlju, i svjedoci zajedništva naše mjesne Crkve, u koje se potpuno uključuju sakramentom Svete potvrde.
U homiliji biskup je spomenuo kako mu je neki dan jedan prijatelj u razgovoru kazao da bi u Hrvatskoj trebalo ponovno uvesti „verbalni delikt“, obrazloživši to aktualnom niskom razinom komunikacije na najvišoj državnoj razini. Biskup je istaknuo kako mu je odgovorio da se ni sam ne snalazi najbolje u spomenutom načinu komunikacije, jer je od mladosti bio poučavan u građanskoj pristojnosti ili bontonu, po kojem se znalo kako se jedni prema drugima trebamo ponašati i kako govoriti jedni s drugima i jedni o drugima. Ustvrdio je kako naviještena misna čitanja upućuju napose svećenike kako trebaju govoriti.
Podsjetio je kako prorok Izaija u prvom čitanju a Isus u evanđelju citirajući njegove riječi kaže da mu je poslanje biti navjestitelj radosne, dobre vijesti. Biskup je ustvrdio da je Isus Krist govornik koji nastupa s jasnih božanskih polazišta, i koji ne izgovara tek neke riječi, nego je on sam Riječ koja zbori. Kazao je da sv. Luka u današnjem evanđeoskom ulomku, opisujući kakva je Isusova navjestiteljska riječ, kaže da ona ima moć oslobađati, da je posebno upućena siromasima, riječ koja je moćna iscijeliti slomljena srca, utješiti žalosne, razveseliti one koji su na Sionu, riječ zahvaljivanja.
Biskup je upozorio nazočne svećenike da su kao služitelji i poslanici Božje Riječi izloženi velikoj napasti da u suvremenom svijetu budu zaraženi virusom kojekakvog govora i neprimjerenih riječi kojima možda potkapaju, ili i ukapaju jedni druge. Postavljeni da budemo u službi Isusa Krista koji je Svjedok vjerni, kako tumači sv. Ivan u ulomku drugog čitanja, i koji nas je učinio kraljevstvom i svećenicima Bogu našemu, da budemo na slavu njegovu, lako možemo postati dionici nekih osobnih razračunavanja i javnih inata. Poručio im je da ih Božja riječ na dan njihova svećeništva poziva da provjere od kakve su oni riječi, kakvu riječ zastupaju, naviještaju i slave. Kazao je neka nikada ne zaborave da je Isus Krist Riječ, a oni njegovi ponizni služitelji.
Podsjetivši nazočne svećenike kako na poticaj pape Franje ove godine osobitu pozornost i pobožnost iskazujemo sv. Josipu, biskup je naglasio kako evanđelisti nisu zapisali da je on izgovorio bilo koju riječ, nego da je najpozornije slušao Božju Riječ, kako bi je usvojio, od nje živio i ostvarivao ono što mu je povjeren.
Spomenuo je kako na Veliki četvrtak u godini posvećenoj Sv. Josipu želi svećenicima predstaviti ga kao uzor i to na način kako je to papa Franjo učinio u svom govoru svećenicima Belgijskoga papinskog zavoda na audijenciji, 18. ožujka ove godine. Papa je istaknuo da je sv. Josip uzor svećenicima kao »otac koji prihvaća, čuva i sanja“, što su tri glavna njegova obilježja koje valja imati na umu u pastirskoj službi. Sv. Josip je ostavljao po strani osobne projekte, nije tražio objašnjenja za iznenađujuću i otajstvenu stvarnost pred kojom se našao, nego ju je, ljubeći je, prihvatio u vjeri.
Takvo bi ponašanje, primjerice, trebao imati svećenik poslan u novu župu, neopterećen prethodnim pastoralnim planovima. Sveti Josip je učitelj duhovnoga života i razlučivanja, te ga možemo zazivati kako bismo bili oslobođeni prevelikih razmišljanja u kojima se katkada, iako s najboljim namjerama, na kraju izgubimo. Ona pokazuju našu težnju da „uhvatimo“ i „posjedujemo“ ono što nam se događa, umjesto da to prihvatimo prije svega tako kako nam se predstavlja.
Sveti Josip je otac koji čuva. Biti čuvar bitan je dio njegova poziva i njegova poslanja. Čuvati – za Josipa, kao i za svakog svećenika koji na njemu nadahnjuje svoje očinstvo – znači nježno voljeti one koji su mu povjereni, misliti prije svega na njihovo dobro i na njihovu sreću, diskretno i u ustrajnoj velikodušnosti. To je Josipova ljubav koja se konkretizira u budnom, pozornom srcu koje moli.
Tako pastir ne napušta svoje stado, nego stupa ispred njega kako bi mu otvorio put, stoji usred njega kako bi ga hrabrio, i iza njega kako bi poveo posljednje. Ne stavlja u središte sebe i svoje ideje, nego dobro onih koje je pozvan čuvati, izbjegavajući napast prevlasti i nebrige. Na to je pozvan svećenik u odnosu prema zajednici koja mu je povjerena, biti pozoran čuvar, spreman na promjenu u skladu s onim što zahtijevaju prilike. Nije pozvan biti „monolitan“, krut kao od gipsa u načinu obavljanja svoje službe koji je možda po sebi dobar, ali koji nije u stanju uočiti promjene i potrebe zajednice.
Ondje gdje drugi ne vide ništa, Josip istražuje Božje djelovanje, postajući „sanjar“, onaj koji gleda dalje. U Mariji i Isusu pronalazi znakove njegove prisutnosti, te vjerujući više Bogu nego vlastitim dvojbama, predaje mu se kao sredstvo za ostvarivanje većeg plana, u službi koju obavlja skrovito, velikodušno i neumorno, sve do tihoga kraja života. Svećenici bi na taj način trebali znati sanjati zajednicu koju vole, kako se ne bi ograničavali i htjeli očuvati samo ono što postoji, nego biti spremni krenuti od konkretnoga života ljudi, kako bi promicali obraćenje i obnovu u misionarskom smislu, te kako bi pomogli rasti u zajednici koja je u hodu, i koju tvore učenici što ih vodi Duh, a potiče Božja ljubav.
Biskup je pozvao svećenike da u ovoj godini, posvećenoj svetom Josipu, na poticaj pape Franje iznova u molitvi otkriju lik svetog Josipa, poslušnoga Božjoj volji, poniznoga suradnika na velikim njegovim pothvatima, pokornoga i kreativnog sluge. Preporučio im je da sebe i svoje poslanje stave pod njegovu zaštitu te od njega nauče „umijeće očinstva“.
Nakon homilije svećenici su obnovili obećanja koja su dali na svom ređenju, a u prinosu darova uručili su novčani prilog za stradalnike potresa u Banovini, koji su tijekom korizme prikupili u svojim župama. Svoj dar za siromahe prinijeli su i predstavnici krizmanika. Pri svršetku misnog slavlja biskupov tajnik Matej Siluković pročitao je uskrsnu čestitku papi Franji, koju su sudionici slavlja prihvatili pljeskom.
Biskup Antun se prisjetio osmorice svećenika Požeške biskupije koji su preminuli prošle godine, a zatim je čestitao jubileje onim svećenicima koji ih slave ove godine, napose 54. obljetnicu svećeništva msgr. Stipi Josipoviću, najstarijem svećeniku požeškog Prezbiterija. Potom su sudionici slavlja predvođeni biskupom Antunom povjerili sebe zaštiti sv. Josipa. Predstavnicima krizmanika biskup je poželio da u otvorenost svoga mladenačkog bića i u vjeri prime u svetoj Potvrdi dar Duha Svetoga za svoje dobro, za vječnost. Svećenicima je pak poželio da ovog Svetog trodnevlja do njihova srca dopre Isusova ljubav s križa, te budu hrabri, žarki i vjerni u svom poslanju, svjesni da su svjedoci ne bilo čije, nego njegove riječi.
