FOTO, VIDEO: Zavirite u Brankovo životinjsko carstvo i rajski vrt
13.11.2014.
Aleksandar Grlić
Pregleda: 22006
Branko Bojničić
(FOTO: Aleksandar Grlić)
"Bavim se time već osam-devet godina. Nabavio sam prvo dvije košute i jelena lopatara u Varaždinu, a u Međimurju sam kupio četiri košute. Svake godine bude mladih, ove godine ih je bilo sedam. Muške prodam, ženske ostavljam za rasplod. Kasnije sam nabavio dva muflona i dvije ženke jer ih se može kupiti samo u paru. Ove godine sam imao i dva mlada muflona", objašnjava nam Branko Bojničić iz Novog Sela pokraj Požege kako je krenuo graditi svoje malo životinjsko carstvo.
Strastveni lovac, golubar, uzgajivač divljih životinja, samouki umjetnik, vješt majstor i vrijedan poljoprivrednik samo su neka od zanimanja slavonskog Da Vincija. Svoje imanje na kraju sela je pretvorio u mali raj.
- Ovo su kokoši orpington, crna i bijela američka brama. Tu su golubovi - engleski gušan, king, mađarac. Od 1973. godine se bavim golubarstvom. Kad sam imao 13 godina učlanio sam se u golubarsko društvo i išao na izložbe u Novi sad, Bjelovar, posvuda. Volim životinje i to je to. Držim svašta. Imam sedam vrsta kokoši, jelene lopatare, muflone, divlje svinje. 63 godine sam lovac, ali životinje držim jer ih volim i volim da mi hodaju po dvorištu. Lov je drugo, ovo su moji ljubimci. Nemaju imena, ali znam koji je koji - kaže Branko.
Imanje čuvaju tri hrvatska ovčara. Ari je zadužen za kuću, a Kobra i Reks čuvaju ograđeni prostor u kojem se nalazi divljač. Branko je tu podigao i drvenu vikendicu koja je ujedno mali muzej starina. Sve je okruženo kućicama za ptice, cvijećem i skulpturama od drveta i jelenjih rogova. Tu je i velika čeka te ribnjak na kojem uživa pecati s unukom. U privatnoj šumi drži divlje svinje. Cijeli posjed je radio uz minimalnu pomoć obitelji i prijatelja. Hranu za divljač sam proizvodi, kao i sjeme za koje odvaja uz pomoć stroja starog 120 godina s naknadno dodanim električnim motorom.
- To je Mika, mladi lopatar star godinu dana. Može se pomaziti, ali najbolje ga je ne dirati jer zna i ritnuti - kaže nam Branko dok nas uvodi u svoje životinjsko carstvo, a Mika mu jede iz ruke.
- Tu je kombinacija muflona, crnog i crvenog jelena lopatara. Muflon i lopatar mogu biti zajedno i slažu se dobro. Kad sam dođem s hranom, ne boje se, ali čim dođe netko drugi odmah se hvataju ugla. Sad su mi bili izviđači iz Požege na ribnjaku. Uvijek netko dođe, ljudi iz Požege dovode malo djecu. Ne naplaćujem ulaz, već to radim da pokažem što volim. Sve skupa sam radio na tome oko pet godina. Većinom sam sve sam radio sa sinom. Ljudi iz sela i kolege su mi malo pomogli kopati rupe. Prije 15 dana je bila rika i crveni jelen je napario košute. Još nagodinu se može pariti, onda ga moram skloniti zbog srodstva. Takav jedan jelen kao moj crveni košta oko 6.000 kuna. Nije to jeftin hobi, treba ulagati, imam kilometar i pol ograde. Obrađujem sedam i pol jutara kukuruza četiri i pol jutra žitarica da bih ih prehranio. Svu hranu proizvodim sam i ne prodajem ništa.
- Imam osam, uglavnom križanih svinja i sedam praščića. Križane su bolje jer rastu brže, a meso im je skoro kvalitetno kao kod divljih. Uzgajam ih uglavnom za vlastite potrebe. Pečenica od njih je "roba", ovog od 80 kilograma možeš staviti na ražanj, nema ništa masti. Stalno spavaju na otvorenom iako imaju svinjac u koji se mogu skloniti. Ne smeta im zima. Imao sam vepra koji je imao skoro 200 kilograma, ali trebalo mu je skoro sedam godina da naraste. Nemaš to više kome prodati. Nekad smo ih puštali u lovište kao trofejne primjerke za talijanske lovce - objašnjava Branko.
- Kućicu sam napravio sam od vlastitog bagrema i kestena. Kupio sam su agregat i blanjalicu. Izrežem trupac na pilani i pomalo radim kad imam vremena. U prizemlju sam koristio staru ciglu koju sam sakupljao po Požegi. Ništa nisam platio, a slabo je tko pomogao. Trebalo mi je godinu dana da je napravim. Kolijevku sam dovezao iz Tornja. Tko zna koliko je to staro. Ni za krevete ne znam koliko su stari. Škrinja ima sigurno preko 100 godina. Sve je rezbareno. Ormar je prabakin. Sakupio sam te predmete da sve bude "po starinski". Preko ljeta je tu pravo dobro, a dolje se može spavati i tijekom zime jer ima peć - pokazuje nam Bojničić ručno rađenu drvenu "palaču".
- Ribnjak sam iskopao utovarivačem. Imam izvor i cijevi. Ne presuši ni kad je najveća suša. Ogradio sam ga kamenom, a imam još posla oko njega. Imam 30-ak šarana. Kad mi dođe unuk Gabrijel, onda nas dvojica pecamo. Ovo drvo pored je bilo tako smotano u šumi. Samo sam pričvrstio rogove koji su otpali jelenu. Svake godine im otpadaju, neke iskoristim, a neke poklonim. Ovo tu je pak pila "Amerikanka" koju je moj djed donio s radne akcije u Bosni. Kad je bila nova radila je kao motorka, sad je samo ukras. Oko cvijeća i uređenja su mi pomagali sin i snaha, kao i kćer prije nego li je otišla u Njemačku - pokazuje nam ribnjak i mali vrt.
- To je velika ljubav, ali i obaveza. Nekad svinje hranim u 21 sat pod svjetlom svjetiljke jer ostanem u polju i kad dođem kući moram ih nahraniti. Nemam velike koristi, samo veliki posao. Radim od jutra kad se dignem do navečer. Ako kiša pada po šupama, mijenjam i ležajeve i nešto podmazujem, uvijek nekog posla ima. Ne može se bez posla, ja ga uvijek imam - kaže na kraju Branko koji je uistinu marljiv kao mrav.
