Mladi sve više gube nadu: ¨Ako mi se ukaže prilika, odlazim iz Hrvatske¨
22.12.2014.
Ankica Vinter
Pregleda: 13404
Maja Sarić
(FOTO: Ankica Vinter)
"Stvarno volim ovaj grad, ali živjeti ovdje više nema smisla", započela je svoju priču Maja Sarić iz Prekopakre pored Pakraca.
- Kad bih dobila posao u Pakracu, ne bih ni pomišljala na sezonske poslove, no ja sam prisiljena svake godine putovati na Jadran zbog posla. Ni sama više ne znam koliko godina radim sezonski. Možda to mogu sada, ali ne mogu cijeli život tako, stoga da mi se ukaže prilika za inozemstvo, objeručke bih je prihvatila. Završila sam kuharsku školu i uglavnom taj posao dobivam preko sezone, no kako u cijeloj Hrvatskoj, tako i u Pakracu nismo u situaciji da biramo pa sam radila na različitim poslovima. Nikada preko Zavoda za zapošljavanje nisam našla posao. Svaki posao koji sam uspjela naći dosad, pronašla sam ga sama, preko interneta – dodaje Maja.
Katarina: Ne pada mi na pamet ostati u Pakracu
Katarina Marković iz Glavice, također nedaleko Pakraca, više ne planira ostati ovdje.
- Moj plan je sljedeće godine preseliti u Njemačku. Zadnje tri godine radim tamo povremeno, sezonski, a posljednji put bih ostala da nisam bila trudna. Ne pada mi na pamet ostati u Pakracu, prvenstveno radi mojih kćeri, ne želim im ovakav život s obzirom na stanje kod nas. Sumnjam da će se stanje popraviti u sljedećih nekoliko godina. Preko HZZ–a sam samo jednom dobila posao, i to sezonski. Nisam učila u školi njemački jezik, no snalazim se i nije mi problem jer su tamo ljudi vrlo susretljivi, ne moram imati vezu da bih dobila posao, važno je htjeti raditi. Plaće ne kasne, plaće su zaslužene i sada ne vidim što me tako dugo držalo u Pakracu. Zaista sam razočarana našim sustavom – izjavila je Katarina.
Renata: Ne trebam milost, trebam posao da prehranim djecu
- Prije deset godina sam maturirala medicinu i kratko sam imala priliku raditi u svojoj struci. U Pakracu svake godine završavaju izobrazbu dva razreda medicinara. Nije ni čudo da toliki broj mladih odlazi u inozemstvo u potragu za poslom. Nije mi problem raditi kao konobarica, u fast foodu, čistiti ili kao prodavačica, sve sam to prošla. Kad sam jednom tražila pomoć za pronalazak posla, poslali su mi jednokratnu pomoć od 1.000 kuna. Ja ne trebam milost, trebam posao da prehranim svoju djecu, sposobna sam, želim i mogu raditi. U našem gradu, uz neimaštinu posla, ni djeca nemaju nekog izbora za vanškolske aktivnosti, a i ako se pronađu u nečemu, nema se novca da im se to omogući. Ovom gradu je definitivno potrebno nešto što će nas pokrenuti. Bojim se otići s troje male djece u nepoznato, u inozemstvo, inače bih otišla iz Pakraca, pa i sutra, da mogu – objasnila nam je Renata Zec Kadedžabek iz Pakraca.
