Šima je dobila svoju priču, prijatelji iz razreda o njoj prave i slikovnicu
16.09.2014.
Lidija Galić
Pregleda: 18651
Šima Tokić, učenica šestog razreda OŠ Dobriše Cesarića
(FOTO: Lidija Galić)
U moru statusa, na Facebooku je ovih dana velik broj lajkova i podjela doživio onaj o djevojčici Šimi, učenici šestog razreda požeške OŠ Dobriše Cesarića.
Priču o Šimi Tokić, rođenoj s Downovim sindromom, napisala je njezina učiteljica Irena Ivetić. Iako je Šimi i njezinim prijateljima iz razreda predavala samo u četvrtom razredu, razloga za priču o posebnoj djevojčici bilo je, kaže, bezbroj.
- Moralo se to zapisati. Kad sam došla u četvrti razred i vidjela kako to sve dobro funkcionira i kako me to obogaćuje i kao čovjeka i kao učiteljicu, znala sam da se to jednostavno mora – prepričava Šimina bivša učiteljica Irena Ivetić.
Dodaje da joj je to bio prvi susret s djecom s posebnim potrebama zbog čega je bila iznenađena i pomalo nesigurna. Tijekom ljeta se pripremala za novu školsku godinu. Šimu poznaje otprije tako da je, ipak, sve bilo malo lakše.
- Došla sam na gotovo, u četvrtom razredu, a sve zasluge što se Šima tako dobro uklopila i što razred tako dobro funkcionira idu onima koji su s njima radili prije mene, a to su učiteljica Irena Krošl, koja je s njima bila do kraja trećeg razreda te asistentice Martina, Mirna, Željka i sada Helena – dodaje učiteljica Ivetić.
No, priča o Šimi ima nastavak. Učiteljica Ivetić, Šimina sadašnja razrednica Martina Soukup, nastavnica likovnog Lidija Romić i prijatelji iz razreda prave slikovnicu o svojoj razrednoj prijateljici.
- Svatko će nacrtati jednu „epizodu“ iz dosadašnjih godina otkad su zajedno u razredu. Ima puno djece koja lijepo crtaju i to će biti nešto što će nam ostati zauvijek – pojašnjava učiteljica.
Crteže o školskim danima sa svojom Šimom crtat će svi, pa i sama Šima.
- Crtat ću kad smo moja prijateljica Barbara i ja slušale glazbu. Jako volim svoje prijatelje iz razreda. Ima nas 18 i sve ih volim. Družimo se, a najviše volim Antoniju. Kad sam bila mala svaki je dan dolazila, za Božić smo zajedno slikale i družile se – kaže nam Šima koja je sretna što će prijatelji o njoj napraviti pravu slikovnicu.
Bit će tu priča o Šiminim zgodama i nezgodama koje su skupa s njom prolazili prijatelji, nastavnici i asistenti. I danas je pored Šime u klupi sjedila Helena, asistentica volonterka. Za nju Šima, uz širok osmjeh, ali ozbiljno i odgovorno tvrdi da je pametna i inteligenta te da joj puno znači jer s njom su joj školski dani ljepši, ugodniji i bezbrižniji. Ne zanimaju Šimu priče o novim asistentima, ne želi o tome ni razmišljati jer Helena joj je tijekom nastave i prijateljica i nastavnica i puno više od toga.
- Eto, to je naša Šima – prijateljica uz koju smo shvatili kako smo svi mi, iako naizgled različiti, zapravo vrlo slični. Svima nam je potrebna ljubav, razumijevanje i podrška. Osmijeh, lijepa riječ i zagrljaj ulijevaju nam snagu i mogu razvedriti i najtmurniji dan. Uz Šimu smo naučili prihvaćati i voljeti jedni druge onakve kakvi jesmo. Uz Šimu smo postali bolji – završava priča o djevojčici Šimi, toplih smeđih očiju i osmijeha kojem će teško itko odoljeti.
