Vlatka je menadžerica u luksuznom njujorškom hotelu
27.02.2014.
Mario Barać
Pregleda: 14297
Vlatka Barčan
(FOTO: Iz privatne kolekcije V.B.)
Vlatka Barčan iz Pakraca prošlog je tjedna napunila 27 godina. Magistrica je ekonomije koja je za poslom, ali i za izazovima, odmah nakon završetka fakulteta otišla preko Atlantika u SAD.
Danas je menadžerica za odnose s gostima u njujorškom hotelu „The Pierre“, hotelu s 5 zvjezdica i 5 dijamanata smještenom u Petoj aveniji s pogledom na Central park i koji ima 550 zaposlenih, a upravo je Vlatka prošlog mjeseca nagrađena titulom radnika mjeseca! Priznaje da se nikada nije zamišljala u Americi, ali dodaje kako je oduvijek znala da nije stvorena za život u maloj sredini. Ameriku je prvi puta vidjela nakon prve godine fakulteta kada je kroz program praktičnog usavršavanja studenata otišla u Colorado Springs.
- Nakon što sam diplomirala, preselila sam se u Hanover, New Hampshire, nisam imala posao i hodala sam sa životopisom i zamolbom od hotela do hotela. Uskoro sam radila kao djelatnica na recepciji u jednom hotelu u Vermontu, a za nekoliko mjeseci počeo je moj trenig za menadžera – priča Vlatka.
Zaljubljena u New York
- Napredovala sam sve do menadžerskih dužnosti, ali sam htjela više - priznaje Vlatka. Dodaje kako se od prvog posjeta zaljubila u New York.
- Počela sam slati životopise velikim hotelskim korporacijama na Manhattanu, ali sam imala dobar posao i nije mi se žurilo. Kontaktirao me „The Pierre“, jedan od najpoznatijih hotela u svijetu i obično se u hotelima ovog kalibra počinje od najnižih pozicija, a ja sam odmah ušla kao menadžerica što je ogroman uspjeh. Napredovala sam do pozicije menadžera za odnose s gostima što i danas radim.
- Jako sam zadovoljna, posao je zanimljiv, ali i turbulentan. Kroz moju karijeru se pokazalo da je napredak moguć ako se dokažeš svojim radom. Moje mišljenje je da je najgore biti zadovoljan pozicijom koju trenutačno imaš i uvijek sam si postavljala visoke ciljeve. Posao je dobro plaćen, ali je život u New Yorku užasno skup. Trenutačno živim i radim na Manhattanu i ne želim niti spominjati koliko mjesečno plaćam stan.
- Plaću dobivam jednom tjedno. Nemoguće je da plaća kasni. Standard je takav da to vlada ne bi dopustila. Možda se to događa u nekim manjim, privatnim poduzećima, ali ja se s tim nisam osobno susrela.
„Neće posao pobjeći“
Radni dan joj traje devet do deset sati, a prije je to bilo i više. - Imam sreće jer mi je šefica Sanela rodom iz Crne Gore i uvijek mi kaže po naški: „Ajde Vlatka kući, neće posao pobjeći!“.
Tvrdi da je Usporedba New Yorka i Hrvatske moguća, ali više u sitnicama nego u cjelini. - Najveća prednost je energija koja se uvijek osjeća te milijun mogućnosti u bilo koje doba dana ili noći. Glavni nedostatak života u New Yorku po mojem mišljenju je što je grad dosta prljav i uvijek je buka jer New York doslovno nikada ne spava.
U Hrvatsku dolazi barem jednom godišnje, ali ističe da bi sve dala da može doći češće. - Kada dođem, vidim napredak infrastrukture, ali sve se to kreće puževim korakom. Iskreno zadnjih nekoliko godina primijetila sam ogroman negativizam među narodom. Ljudi su toliko nezadovoljni i svi se žale. Ugodno sam iznenađena brojem mladog i obrazovanog kadra koji radi za Lipik i Pakrac te se trude pokrenuti turizam u našem kraju. Najveći je problem obnova same infrastrukture nekih glavnih turističkih objekata, što koči potpuni razvoj. Bez glavne turističke infrastrukture turizam će i dalje stagnirati – pojašnjava Vlatka.
Zbog mamurluka se dobiva otkaz
- Ovdje izlazim često, ali je ponekad teško stalno biti vani s obzirom da je sve skupo i imam vrlo odgovoran posao. Ne bih si mogla dopustiti doći mamurna na posao. U kompaniji ovog kalibra, za takve se stvari automatski dobiva otkaz. Pogreške se ne opraštaju lako i to je konstanti pressing – odgovara Vlatka na pitanje o noćnom životu.
U bližoj budućnosti se i dalje vidi u Americi jer ima ambicije u poslu, a napredak bi joj donio mogućnost da uštedjeti kapital i jednog dana otvori vlastiti.
- U daljnjoj budućnosti bih se zaista voljela vratiti u Hrvatsku i možda ću jednog dana biti u mogućnosti otvoriti svoj hotel. Znam da su to za sada sanjarenja, ali prije deset godina nisam niti sanjala da ću biti gdje sam sada. Najviše bih se voljela vratiti zbog mojih najdražih koji mi nedostaju svakog dana. Nažalost, već sam propustila mnoge bitne trenutke ljudi koje najviše volim. Teško je ne biti tamo kada se nekome rodi dijete, netko se ženi, a netko umire. To me najviše boli.
Vlatka s roditeljima koji su joj došli u posjet
Ovdje je kava „to go“
- Nedostaje mi ponekad opuštenost našeg naroda, sitnice koje mi daju osjećaj doma, nedostaju mi duge kave i druženja. Ovdje je kava „to go“, a meni fali onaj naš pristup „kako ćemo - lako ćemo“. Stres je dio mog svakodnevnog života i svjesna sam da dugoročno neće moći uvijek biti tako. Jednog dana ću morati stati na kočnicu – priznaje.
Na kraju dodaje kako bi iz Amerike u Hrvatsku prenijela znanje i iskustvo. - Potencijal Hrvatske je ogroman. Kada sam došla u Ameriku, vrlo rijetko je netko znao gdje je Hrvatska. Sada svatko ovdje zna za Dubrovnik, Split, Zagreb i prekrasne otoke. Tko zna, možda će jednog dana tako znati i za Lipik i Pakrac.
