Od požeške lige do zagrebačkog prvoligaša: ¨Lijep je to osjećaj¨
10.10.2014.
Aleksandar Grlić
Pregleda: 15576
Gabrijel Boban (lijevi)
(FOTO: G. Boban/Facebook)
Za koji prvoligaški nogometni klub navijati, pitanje je koje će se u Požeštini ove sezone dodatno zakomplicirati. Pored navijača Hajduka i Dinama, Požeština bi mogla dobiti i "Bijele anđele". U Nogometnom klubu Zagreb, koji je od ove sezone prvoligaš, igraju braća Gabrijel i Bruno Boban iz Velike te Požežanin Matias Šulc.
25-godišnji Gabrijel je u Zagreb došao u srpnju prošle godine iz drugoligaša Pomorca. Tri godine mlađi Matias i Bruno su u siječnju došli direktno iz treće lige, odnosno iz požeške Slavonije.
Gabrijel Boban: Volio bih jednom zaigrati u Bundesligi
- Nakon prve dvije utakmice upisao sam jedan gol, to je lijep osjećaj. Počeo sam u veličkom Papuku, kasnije Kamen Ingradu od svoje sedme godine. U juniorima i kadetima sam igrao 1. HNL. Polako sam počeo trenirati sa seniorima baš kad su ispali u drugu ligu. Kad su ispali u najniži rang, otišao sam u Viroviticu, pa u Vinogradar, Pomorac i eto, sad sam u Zagrebu. Postali smo prvaci, ušli smo u prvu ligu i ostvario mi se san. Imao sam i prije ponude iz prve lige, ali financijski je to bilo jako loše. U Zagrebu sam se dogovorio s ljudima i zasad je dobro. Prva nam je sezona. Cilj nam je izboriti ostanak i biti što bolje plasiran na sredini tablice - rekao nam je Gabrijel Boban.
- Svi dosadašnji treneri su na neki način obilježili moju karijeru i pomogli mi u napretku. Tu je i veliki osobni trud, pogotovo sada kad sam u prvoj ligi. Trenira se dvaput dnevno. Između ti se ništa ne da raditi, odmaraš se. Puno je odricanja jer se mora biti koncentriran na nogomet. Izlasci su rijetkost, jako je teško biti profesionalac, igrati na najvećem nivou i izlaziti. To ne ide jedno s drugim. Planovi su mi da što bolje odigram u Zagrebu i zabijem što više golova pa možda kasnije napravim neki inozemni transfer. Volio bih igrati "Bundesligu", to mi je uvijek bila želja, a druga je želja Italija. Samo rad će vas odvesti na veću razinu. Ako mislite živjeti od nogometa, treba se samo posvetiti tome - kaže na kraju Gabrijel.
Bruno Boban: Zagreb i Požega su kao "nebo i zemlja"
Iako su daljnji rođaci poznatog Zvonimira Bobana, Gabrijelu i Bruni su zajednički nogometni uzori Cristiano Ronaldo i i Zlatan Ibrahimović. Obojica su napadači i nogomet im je u krvi. Iskusniji Gabrijel rado pomaže mlađem Bruni, a on ga bodri jer je svega par mjeseci nakon dolaska u Zagreb ozlijedio križne ligamente. Za prvu ekipu će se moći boriti tek u kraju polusezone.
- Menadžer me pozvao na probu s Matiasom. Obojica smo prošli. Ekipa je odlična. Svi smo kao klapa, zato i jesmo dobri kao momčad. Nisam se uopće nadao da ću doći iz treće u prvu ligu. Nisam još ni svjestan svega. Još nisam igrao, za mjesec dana ću se oporaviti i biti u konkurenciji za ekipu. Želja mi je igrati s bratom. Nema puno momčadi gdje braća igraju. O meni govori što valja ili ne valja, a ja njega bodrim. Zagreb i Požega su "nebo i zemlja" s obzirom na uvjete. Treba puno odricanja i sve je profesionalno. Pazi se na sve od prehrane do odmora. Imamo fizioterapeute, kondicijske trenere, sve je za stepenicu-dvije više. Teško je i drukčije, ali isplatilo se. Sad tek vidim koliko se kod nas malo radilo. Sigurno bi bilo više talenata iz Požeštine da je bilo novca. Mi smo imali sreće. U Zagrebu je dobra klapa, svatko svakome pomaže. To mi je bitno. Kad sam došao, odmah su me primili - priča Bruno Boban.
Šulc: Najvažniji su treninzi i što više utakmica
- Većinom je razlika u treninzima i kondiciji, igra se brži nogomet. Dobro je, nemam riječi za opisati Zagreb. Imam ugovor na pet godina. Konačno mogu živjeti od nogometa. U Slavoniji igrao nogomet sam imao primanja koja su mi bila dovoljna jer sam studirao, ali bih sada morao raditi dodatni posao. Već sam zabio nekoliko golova protiv Lokomotive i Istre. Lijep je osjećaj, ne zabije svatko gol. Nadam se da ću se odužiti Zagrebu koji mi je dao priliku - kaže Matias Šulc i poručuje mladima: - Najvažniji je trening. I, naravno, igra sa što više utakmica. Ako se trenira, a ne igra, ne može se napredovati, ne dobijete samopouzdanje. Kroz utakmice najviše napredujete.
