Prošao je skoro sva mora i luke, preživio nesreće i gusarske napade
31.01.2014.
Aleksandar Grlić
Pregleda: 12669
Zvonimir Jakopčević - Žuti
(FOTO: Aleksandar Grlić)
Zvonimir Jakopčević "Žuti" jedan je od rijetkih Požežana koji su svoj kruh sa sedam kora zarađuju kao pomorci. Ovog panonskog morskog vuka zatekli smo u predahu između poslova. Požeški prvi časnik nam je podijelio brojne avanture i dojmove s putovanja po svim kontinentima i morima osim, nekim čudom, Australije.
Kako je sve počelo
- Studirao sam strojarstvo u Rijeci. 1972. godine sam sreo jednog kolegu Požežanina. Rekao mi je: "Jesi li čuo? Amerikanci nude stipendije na Višoj pomorskoj". Odemo mi na prijemni i položimo ga. Dolaze tri Amerikanca u odijelima i počinje razgovor s dekanom: "Predlažemo 800 dolara mjesečno", a ja sam od 50 dolara mogao živjeti cijeli mjesec. Bio sam dobar student i kada sam završio školu oprostili su mi pola stipendije i mogao sam birati posao. U strojarnici sam krenuo od asistenta. Godinu dana pišeš dnevnik. Tek onda pohađaš dvomjesečni tečaj u Lučkoj kapetaniji i polažeš za 3. časnika - opisuje Jakopčević.
- Škola bez praktičnog znanja nije ništa - kaže nam Žuti i pokazuje preko 50 raznih diploma koje je stekao između plovidbi. Prvi brod na koji se ukrcao su bile "Jesenice" na kojima provodi 14 mjeseci. 1980. odlazi na talijanski tanker "La Flèche" i od tada je skoro stalno radio za strane brodare. Obišao je gotovo cijeli svijet, a posebno voli Aziju i Južnu Ameriku. Na putovanjima su važni jezici pa je savladao engleski, talijanski, španjolski i pomalo ruski.
Najbolja kineska kuhinja, a najljepši grad Singapur
- "La Flèche" je bio tanker za sirovu naftu. Tu sam odradio pola godine i otad sam stalno u stranim kompanijama, osim nešto malo u Korkiri i Lošinjskoj plovidbi. Azija je posebno lijep dio svijeta. Zadnji put sam se iskrcao u Chittagongu. Bangladeš je po površini par puta veći nego Hrvatska, a tamo živi skoro 200 milijuna ljudi. Osnovna misija kada se probude im je što će pojesti danas. Prvi put u Kini sam bio prije četiri-pet godina, u Kineskoj luci Cheng Dao. Taj cijeli zaljev je kao pola Jadrana. Bio je tamo jedan kapetan i pitam ja njega: "Barba, jeste li bili kad u tom gradu?". On odgovori: "Pa vidi što ti piše na brošuri, manji kineski grad od 16,5 milijuna stanovnika".
- Gdje god sad došao, uvijek me je zanimalo kako ljudi žive, što jedu. U Singapuru sam prvi puta jeo zmije. Jedna od najboljih i najraznovrsnijih kuhinja na svijetu je kineska. Singapur je najljepši grad koji sam ikad vidio, spoj je europskog i azijskog. Oni ne sade cvijeće, samo ostave ono što je lijepo, to je ekvator. Čist je i uredan, a zakoni su strogi. Ako te netko vidi da baciš opušak na ulici, dobiješ upozorenje, onda ide prva kazna 50 dolara pa 100, pa... Kad te ne mogu više novčano kazniti, onda te zatvore bio ti predsjednik banke ili gradonačelnik. Obuku te u kričavu boju i piše ti na leđima: "Ja sam taj koji zagađuje grad Singapur" i to djeluje - opisuje Žuti.
Dva metra od avionskog motora nakon eksplozije
Slijede priče iz Indije, Tajlanda... susret s majstorom gitare u Bahia Blanci i meksički "meteorolog" koji je spasio indonezijski kikiriki.
- Otvaranje brodskih vrata traje i po 15 minuta pa se mora paziti da ne pada kiša. Dok se iskrcava, svi gledaju u nebo i uređaje za praćenje vremena. Jedan stari Meksikanac odjednom prestaje raditi i svi ostali za njim. Pokriva se sombrerom i drijema. Pitam ga: "Što se događa?", odgovara: "Dolazi tropska kiša i padat će do jutra". Gledam i ne vidi se ništa, zovem kolegu i kažem mu: "Padat će, zatvaraj". On to ne vidi na ekranu. Nismo ni završili, počinje kišurina i gromovi. U 8 sati se stvarno razvedrilo - prisjeća se Zvonimir.
Osim ljepota, tu su brojne opasnosti. Doživio je 30-metarske valove u blizini Biskaja, napad gusara na brodu Hana u Chittagongu nakon čega je njegov kolega zauvijek odustao od plovidbe. Opisuje nam eksploziju zrakoplovnog motora te 110 dana na nasukanom brodu.
- 20. srpnja 2007. Let Jakarta - Makassar, idemo na brod. To mi je kao drugi rođendan. Ne možemo sletjeti. Pilot zove gazdu, vjerojatno da kaže da je avion neispravan. Mi sjedimo i sve to gledamo. Daje obavijest na lokalnom jeziku, pola putnika izlazi. Ne znamo što se događa, idemo pitati stjuardese koje ne žele reći ništa. Dolazi kopilot i kažem mu: "Reci što je?". Odgovara: "Imamo mali električni problem". Pitam: "Sada će doći tehničar i to popraviti?". Kopilot odgovara: "Ne, čekamo da se ohladi i onda polijećemo!". Poletimo i "bum!", sjedim na dva metra od motora koji je eksplodirao. Jedva se spuštamo s preko 5.000
metara visine - samo je jedan izvadak iz njegova dnevnika.
Preživljavanje nakon nesreće u Gabonu
- Utorak 1.lipnja. 2010. 19 sati. Mrak, "blackout", sva tri generatora u kurcu. Radimo 12 sati dnevno u mraku, raskopavamo generatore, živi očaj - opisuje se u dnevniku početak gabonske agonije.
- Nakon mjesec-dva dolaze lučki kapetan i lokalni predstavnici. Nose košare s francuskim pecivima, hranom, cigaretama i vodom, što je bilo najvažnije. Budući da su pred svojim novinarima ispali fini i idući tjedan donose hranu i vodu. Kad više nismo bili interesantni, onda su prestali dolaziti. Opet slijedi borba, skupljamo dolare po džepovima, trgujemo s lokalcima. Jednom nam je Sindikat pomoraca Hrvatske poslao po 100 dolara, ali svakome uključujući Burmance i Ukrajince. U jednom periodu pet dana nismo ništa jeli. Našli smo trulu veću riže i zapekli je na ulju. Izgubio sam 12 kilograma.
- Kolega je imao satelitski telefon pa smo se čuli s obiteljima svakih par dana. Bili smo tamo ukupno 110 dana, jedva smo se vratili živi. To su bili strašni uvjeti. Burmanci su se još snalazili nekako. Čovjek nađe u mulju 2-3 litre vode, sjedne i opere se kao patka i tako njih 20 istom vodom. Ja to nisam znao. Dobili smo malo hrane, litru i pol vode za cijeli dan, a radiš i znojiš se 10 sati na ekvatorskim vrućinama - priča Zvonimir.
Za kraj svoje priče, poručio je nešto mladim pustolovima dok on planira još jednu veliku, kako kaže, posljednju plovidbu: - Učite dobro engleski, poželjan je i španjolski i informatika, pa ranac na leđa...
