Vrijedna obitelj iz Kaptola: Kako je mama Anđa odgojila troje inženjera
26.12.2014.
Aleksandar Grlić
Pregleda: 18406
Anđa Pavić ponosna je na uspjehe svoje djece
(FOTO: Aleksandar Grlić)
"Mama mi radi kao čistačica u osnovnoj školi, tata je umro prije 10 godina. Imam sestru i brata koji su magistrirali elektrotehniku u Osijeku. U tih 10 godina je mama sve financirala, osim škole je čistila i kafić u Kaptolu. Radila je nekoliko poslova istovremeno da bismo se mi mogli školovati. Mama i tata, hvala vam na tome", ispričao nam je Kaptolčanin Josip Pavić, student treće godine strojarstva u Slavonskom Brodu.
Dobrom studentu, koji daje sve ispite u roku i dobitniku županijske stipendije, prvo su pale na pamet riječi zahvale roditeljima, mami Anđi i pokojnom ocu Iliji. Tako smo odlučili posjetiti obitelj Pavić.
- Nisam sam ja kriva što su završili fakultete, oni su. Darijo i Josipa su isto dobili državnu stipendiju. Nikad ih nisam tjerala da uče, imali su svoje obaveze od prvog razreda. Dok su bili mali, najveća im je kazna bila da nemaju treninga. Nogomet im je bio sve, i dan danas je. Kad je Svjetsko prvenstvo, svi ga gledamo, samo ga Josipa ne voli. Njoj je knjiga uvijek bila važnija. Uvijek su bili dobri. Radili smo i nekoliko poslova kad se moralo. Suprug je bio teški bubrežni bolesnik, ali je i kuću sagradio. Nismo se predali kad smo iz Kotor Varoša izbjegli s 20 maraka, pa ni kasnije. 1992. godine kad smo došli, nismo imali ništa. Došli smo prvo u Radovance kod rodbine, bila sam trudna s Josipom - počinje priču mama Anđa.
- Poslije smo otišli u Biškupce. Tata i stric su oženili dvije sestre. Uvijek smo živjeli zajedno i pomagali si. Mama je u Biškupcima našla djeda kod kojega smo živjeli četiri godine. Čovjek nam nije naplatio ni kune, tražio je samo da mu pravimo društvo. Počistili smo mu i skuhali, bilo nas je 10 u dvije male sobe. Uvijek smo se borili, bili sretni i zadovoljni. Kad ste tim i rješavate sve uz dogovor, onda se može nešto postići. Sam ne možeš ništa. Kao dvije obitelji smo kupili zemljište i prvo izgradili jednu kuću. Stric je radio na terenu, a tata je isto radio svašta. Mama je heklala i prodavala ručni rad - nastavlja Darijo, Josipov stariji brat.
- U školi radim od 2007. godine. Kad je tata umro, Josipa je bila maturantica, morala je upisati fakultet. To mi je bilo glavna briga. Našla sam jedan kafić, ženi je trebala pomoć kod čišćenja. Plaća je bila 1.000 kuna, a ja sam bila sretna kao da mi ih je poklonila. Devet godina sam se dizala u 3,20 ujutro. Kad sam počela raditi u školi, nisam napuštala taj posao. Kod kuće smo uzgajali krastavce i duhan. Išli smo u nadnicu - prisjeća se Anđa.
- Kod majke i oca nam znači najviše što su od nas napravili ljude. Pokušavali su nas motivirati da sami nešto pokušamo napraviti. Pokojni otac me učio primjerom: "Dođi ovdje, to će ti trebati, pokazat ću ti kako se obrezuju voćke". Kad god je nešto trebalo, uvijek je bilo posla. Ako nemaš što raditi, izađeš van i napraviš nešto oko kuće. Vremena za učiti imaš kad padne mrak. Beri jabuke, pokupi jaja, hrani svinje da ih ne moramo kupovati. Sve smo zajedno radili i dijelili. Svoj prvi novac sam zaradio kao ministrant na blagoslovu kuća. Živjeli smo kod strica i dao sam ih za kuću koju smo tada pokrivali, da i ja sudjelujem - kaže Darijo.
- Kad je mama radila, mi smo se malo angažirali i posadili krastavce. Ustajali smo se oko 5 sati da bismo oko 6 bili u polju. Imali smo malo duže redove, bilo je već podne dok smo ih prošli, onda bismo ih sortirali kod kuće. Naš jedini blagoslov je bio rad i zajedništvo. Josip sve, što zaradi preko ljeta na moru, ostavi za faks da mu mama ne mora davati. Ako nešto treba, onda mama uskoči. Ja sam išao u berbu duhana, na "bauštelu", konobario. Sestra je tijekom studiranja radila na "help desku". Svi smo se borili jer nas je bilo troje i nismo mogli toliko tražiti - priča Darijo.
Najstarija Josipa je zbog obitelji ostala u Požegi i predaje matematiku u Tehničkoj školi kao zamjenska profesorica. Tek si treba naći pravi posao. Darijo, nekadašnji vratar Slavonije, sada radi u struci u Zagrebu. Josip planira nastaviti studij.
- Planiram nastaviti studij na Fakultetu strojarstva i brodogradnje. Nakon toga se vidim u Požegi ako se nešto promijeni. U suprotnom, idem dalje gdje su veće mogućnosti. Mladim inženjerima koji se žele vratiti u Požegu, bi trebao inkubator u kojem bi mogli razvijati svoje ideje, mladima je potrebna veća prilika za posao. Na nama svijet ostaje, trebamo više studenata tehničkih znanosti, a ne političkih. Samo rad nas može izvući - rekao nam je na kraju Josip.
Anđa nam s ponosom pokazuje sliku promocije Josipe i Darija. Odlazimo iz njihovog toplog doma s mišlju: Kad bi svaka obitelj bila kao ova...
