Požežanka za volonterku godine: ¨Volontiranje mi donosi sreću¨ (video)
20.11.2014.
Aleksandar Grlić
Pregleda: 17550
Josipa Sabo
(FOTO: Iz priv. kol. J. Sabo)
"Sve je bilo tako iznenada, saznala sam prije par dana. Bila sam iznenađena kad su me nominirali, ali mi je drago da jesu", rekla nam je 22-godišnja Požežanka Josipa Sabo, studentica pete godine engleskog jezika i književnosti te pedagogije na Sveučilištu u Zadru koju je Volonterski centar Zadar nominirao za volonterku godine.
Unatoč brojnim obvezama na fakultetu, ona već par godina nekoliko puta tjedno poklanja svoje slobodno vrijeme štićenicima Doma za odrasle osobe sv. Frane u Zadru. To joj nije nimalo teško, kaže kako je sretnija otkako volontira. Dvaput je proglašena najboljom studenticom na studiju engleskog jezika i sve ispite daje u roku.
- Imala sam želju volontirati još u srednjoj školi, ali Požega nije imala neki izbor. Tada nisam još znala da bih sama mogla otići u neku udrugu jer nitko neće odbiti besplatnu pomoć. Prijavila sam se jedino za Udrugu Mi. Rekli su mi da će mi se javiti, ali nisu vjerojatno jer sam bila maloljetna. Tako u Požegi nisam volontirala iako sam imala više slobodnog vremena nego sada. Osjećam se puno bolje otkad volontiram. Imam priliku vidjeti totalno drukčije ljude i upoznajem drukčije poglede na svijet. Mislim da bi svatko trebao pokušati volontirati jer to donosi veliko zadovoljstvo koje može promijeniti nečiji život - nastavlja Josipa.
Josipa radi sa starijim osobama sa psihičkim poteškoćama. S radnim terapeutima i psiholozima kreira im razne aktivnosti. Kaže da su joj svi dragi, no stekla je i posebnu prijateljicu.
- To su uglavnom osobe iznad 50 godina. Ima i onih koji dolaze samo u dnevni boravak. Imamo radionice, posjete iz drugih domova i udruga. Ukrašavamo platnene torbe i pravimo ukrase za blagdane. Znamo svirati i pjevati, igramo tombolu što je njima najdraže jer uvijek nešto dobiju. Igramo se pogađanja riječi, idemo u šetnje. Pokretniji najviše vole kad idemo boćati. Ponekad ih izvedem pojedinačno na kavu i šetnju. Svi su mi dragi, ali s bakom Milom sam se zbližila od prvog dana. Bila je malo povučenija, teže je uspostavljala komunikaciju jer je ponavljala jedne te iste stvari. Danas može puno duže razgovarati, zna tko sam, zna neke osobne stvari koje joj kažem, prije to nije mogla zapamtiti. Vidjela sam koliki se napredak može postići samo razgovorom.
- Kad sam došla u Volonterski centar, pitali su me gdje bih htjela ići. Odabrala sam osobe sa psihičkim poteškoćama jer mislim da će mi to pomoći da steknem iskustvo u psihološkom dijelu pedagogije. Često mi ljudi kažu da ne znaju kako to sve stižem uz fakultet ili kažu: "Htjela bih volontirati, ali nemam vremena". Htjela bih im poručiti da se sve stigne ako imaš volje. To nije vremenski zahtjevno, možete volontirati i jedan sat tjedno ako ne možete više - poručuje Josipa.
Mlada Požežanka ima planove za budućnost, a povratak u rodni grad je i dalje opcija.
- Otvorena sam za razne mogućnosti. Voljela bih svakako biti profesorica engleskog jezika i uz to završiti dodatnu edukaciju iz psihologije. Voljela bih se vratiti u Požegu, ali ne znam bih li nastavila volontirati. Prije bih se potrudila započeti nešto novo što nemamo poput besplatnog savjetovališta za mlade i starije - rekla nam je na kraju.
