Požežanka Iris Ivaniš završila odbojkašku karijeru na Seattle Universityu
26.12.2016.
M.B./Sportalo
Pregleda: 17692
Iris Ivaniš
(FOTO: Sportalo)
Iris Ivaniš mlada je Požežanka koja se ovih dana vratila iz SAD-a gdje završava prvostupanski studij komunikologije te Međunarodne studije, a u Seattle je stigla zahvaljujući odbojkaškoj karijeri koju je počela graditi u Novoj Gradišci. Ranije smo pisali o djevojci koja je imala potpuno drugačiji smjer, Tiffany Blum je iz Amerike stigla u Gradišku igrati odbojku, Iris je krenula u suprotnom, puno češćem smjeru.
– Svoju školsku karijeru započela sam u meni vrlo dragoj Osnovnoj Školi Dobriše Cesarić, nakon koje sam upisala Jezičnu Gimnaziju Požega. Tijekom školovanja u Gimnaziji, intenzivno sam se bavila odbojkom u ŽOK Nova Gradiška, i iako sam počela tamo trenirati nekoliko godina prije, period srednjoškolskog obrazovanja mi je definitivno bio najbitniji što se tiče razvoja igračkih vještina i iskustva. S odbojkom sam krenula sasvim slučajno, nakon što me trener Zdravko Kovačević pozvao da dođem na jedan odbojkaški trening, te vidim da li bi mi se svidio sport. Ali, dok me trener Damir Runjaš nije pozvao da dođem trenirati za ŽOK Novu Gradišku, nisam se ozbiljno bavila odbojkom, nego gimnastikom.
U Gradišci si provela 6 godina, kakva su sjećanja na taj period života i karijere?
– Da, u Gradišci sam provela nešto više od 6 godina. Trenirao me je Damir Runjaš, koji uspješno vodi klub oko 15 godina. Pošto sam isprva sama putovala, trebalo je mnogo upornosti što se tiče putovanja i s moje strane, ali još više sa strane mojih roditelja, koji su se mnogo žrtvovali da bih uspjela izgraditi kvalitetnu odbojkašku karijeru. A što se tiče iskustva, bilo je nezaboravno, i naučilo me mnogo toga, što mi je poslužilo kao veoma korisno iskustvo kasnije u životu. Trener Runjaš me je izgradio kao igrača, ali mi je bio i veliki prijatelj, što mi je poslužilo kao ogromna odskočna daska u životu za daljnje sportske i životne uspjehe. Tijekom tih 6 godina sam upoznala i igrala s mnogo igračica, neke od meni najbližih su Daria Banožić, Ivana Zmire, Karla Glasnović i Marina Valentić, koja mi je bila najveći partner u prijemu i obrani tijekom cijele karijere.
Kako si se odlučila na odlazak u SAD, kako je to uopće realizirano?
– Postoje različiti načini na koje igrači budu uključeni u proces regrutacije, neki od kojih su agencije, razni online servisi preko kojih se obavljaju prijave, ili izravni poziv od strane trenera. Odluka za odlazak je bila poprilično spontana, jer mi je karijera na Američkom koledžu bila super ideja, ali više nekako nerealistična i prekomplicirana. Činilo se kao proces koji ne garantira siguran i pozitivan rezultat. Međutim, kad me trener sa Seattle University kontaktirao vezano uz ponudu da igram, počela sam se interesirati za više detalja, i sama uz ogromnu pomoć svoje sestre Lane istraživati sustav i školu. Nešto što je puno pomoglo je činjenica da je trener koji me kontaktirao odrastao u Srbiji, stoga je razumio razliku u kulturi i određenim percepcijama što se tiče procesa regrutacije za odlazak u SAD.
– Ja sam zapravo onaj emocionalni period prilagodbe osjetila na minimalnoj razini, i rekla bih najviše zbog količine uzbuđenja koje je konstantno bilo prisutno, gdje god išla. I druge cure iz Hrvatske i s Balkana u ekipi su bile olakšavajući faktor u povremenim stresnim situacijama.
Obitelj ti je sigurno velika podrška na tvom putu, kako si se naviknula bez njih? Ipak dosta često dođeš u Požegu...
– Svi smo se morali prilagoditi na određen način, što na promjenu vremenske zone, na daljinu i sve te slične tehničke detalje. Iako je bilo neobično u početku, kao i svi ostali, naviknuli smo se na novi stil života i prilagodili našu komunikaciju tome, kad se čujemo, i sve ostalo. Srećom tu su Skype, WhatsApp, Viber pa smo to prebrodili. U Požegu dođem dva puta godišnje, ne znam da li bih to definirala kao dosta često, ali pošto ipak živim na drugom kraju svijeta…
Kako ti izgleda jedan prosječan dan u Seattleu?
Iako su poprilično različiti dani ovisno o dijelu godine, primjer ću dati iz svoje posljednje sezone:
7:30 – 9:00 – Teretana
9:30 – 10:00 – doručak
10:00 – 12:30 – predavanja
13:00 – 16:00 – trening
16:15 – 18:00 – predavanja
18:15 – učenje, večera, sastanci, itd. Uobičajeno, u prosjeku izbivam iz stana od 7-20h.
Nedavno si radila veliki intervju za sveučilišni portal pa si rekla si da je najveći problem bila hrana, kakvo je danas po tom planu stanje, je li bolja naša HR klopa ili američka?
– Domaća hrana uvijek pobjeđuje, bez daljnjeg. U Americi mi je samo trebalo poprilično vremena naučiti koje jelo na meniju što znači, i koji su sastojci. Kad sam to naučila, sve je bilo lakše.
Završavaš uskoro prvostupanjski dio faksa, ideš dalje, koliko je do kompletnog kraja?
Igrala si od 2008. do 2011. godine za kadetsku, pa zatim 2012/13 za juniorsku rprezentaciju, imaš li ambiciju zaigrati i u seniorskoj, postoji li nekakav kontakt sa savezom?
– Nemam ambiciju igrati odbojku dalje na bilo kojoj razini, nastavljam dalje sa školovanjem, koje sam postavila kao najviši prioritet, i veselim se toj promjeni u svom životu. Naravno, vidjet ćemo što će vrijeme donijeti u budućnosti, za sada je takav plan. Sigurno veliku ulogu u toj odluci odigrala je i ozljeda leđa koja me dosta muči.
Kakva je razlika u odbojci u SAD-u i u Europi, u samoj igri, i kakva je razlika u uvjetima za rad?
– Mislim da su uvjeti za rad mnogo stroži i uključuju daleko više fizičkih napora u smislu količine treninga i sličnih obaveza prema ekipi. Tijekom sezone, igrači i treneri provode između 8 – 10 sati dnevno zajedno, što na treninzima, sastancima, i drugim aktivnostima. Što se tiče same igre, postoje određene razlike u sustavu i načinu igre, gdje je jedna od meni najzanimljivijih razlika ta da libero servira!
Ti si odnedavno postala upravo libero. Čitavu karijeru si bila pucač, od kud ta promjena?
– Da, bila sam pucač cijelu karijeru, međutim, zbog ozljede leđa, prebačena sam na poziciju libera posljednju sezonu, eliminirajući tako skokove koji su mi pogoršavali ozljedu. Snašla sam se dobro. Libero i dalje uključuje određene odgovornosti koje sam imala i kao pucač, stoga sam samo nastavila nadograđivati i jačati određene vještine korisne za novu poziciju. Iako bih voljela da sam ostala na pucaču, svjesna sam svojih ozljeda i moram se prilagođavati situaciji, a moja funkcionalnost na poziciji je samo dio te prilagodbe.
Koliko pratiš što se događa u našem prvenstvu? Gradiška u nedjelju dočekuje Mladost, planiraš li možda pogledati?
– Pratim svoj stari klub, i sve objave na njihovoj Facebook stranici, kao i na drugim portalima koji prate Hrvatsku odbojku. Htjela sam gledati utakmicu, ali na žalost, nisam u mogućnosti doći. Sigurna sam da će biti odlična tekma. Gradiška je uvijek bila u mogućnosti sve iznenaditi i pokazati zube kad treba, tako da računam da će i ovaj put tako biti 
– Od svih, Seattle pobjeduje.
Najbolja odbojkašica s kojom si igrala u Hr i SAD?
– Od Hrvatica – meni osobno jedna od najboljih, i jedna od najboljih suigrača – Marina Valentić, a u SAD – Matea Mamić.
Kada dođeš u Požegu prvo napraviš..
– Jedem i spavam haha
Zgodniji su Hrvati ili Amerikanci?
– Hrvati!
Kikiriki maslac ili sarma?
– Uh, nijedno mi nije prefino… Ali sarma.
– Prva ljubav – gimnastika!
Što je u Pž bolje nego u Seattleu?
– Društvo.
– Komunikolog za međunarodne studije.
- Naživciram se i na kraju ne kupim ništa.
Razgovarajući u posljednje vrijeme s požeškim odbojkašicama jednostavno se nameće pitanje zašto Zlatna dolina nema prvoligaški klub. Polovinu ekipe za sami vrh Superlige Požega ima u svom dvorištu, uz Karlu Glasnović i Ivu Papac, tu je, doduše ipak "izvan dvorišta” i Iris.. Kako je i sama rekla, tko zna što nosi budućnost.. Na žalost odbojkaška karijera je za sada gotova, no s obzirom na pozitivan životni stav koji nedvojbeno ima, o Iris ćemo sasvim sigurno čuti puno toga na nekim drugim poljima, a nadamo se ponovno i u sportu!
Tekst u potpunosti prenesen s portala sportalo.hr
