Slavonci su patrone punili solju, a ne sačmom
02.09.2012.
Željko Lukić
Pregleda: 17136
Stara puška
(FOTO: Arhiv)
I u najgorim tučnjavama Slavonci su nerado potezali vatreno oružje, rijetko se njime „kerili“, a češće ga koristili za krivolov ili zaštitu imovine.
Spomene li se selo Dolac nadomak Požege, domaći živalj odmah prvo pomisli na vatreno oružje u „kućnoj radinosti“. Kako i zašto je baš u tome nevelikom naselju nastao i dugo se održao „zanat“ ilegalne proizvodnje „gevera“, teško bi bilo utvrditi, jer se o tome iz razumljivih razloga nerado govorilo, no činjenica je da je kroz dugi niz godina ondje proizveden velik broj „cjevura“ kojima samo nedostaje natpis „made in Dolac“. 
Premda se gotovo svaki slavonski kraj diči lovstvom, ne bi se moglo reći – barem prema dostupnim izvorima – da Požeška kotlina ima neku dužu tradiciju legalnog organiziranog lovstva preko lovačkih društava. Naime, prva lovačka društva u Požeškoj kotlini spominju se šturo tek 1931. godine.
Spretnih i domišljatih seljaka - oružara koji su primitivnim alatom znali napraviti pucaljku bilo je i drugdje. Radili su ovaj – uglavnom usputni – posao sve dok ne bi žandari pokucali na vrata.
U starijim pjevanjima iz ovoga kraja spominju se često puška i pištolj, ali u sasvim različitom smislu.
Moj dragane, puška te ubila,
sve sam momke zbog tebe odbila.
Ili više lirski:
Urodila jabuka i kruška,
dojdi snašo napet sam k´o puška.
Ima, dakako, i bizarnosti:
Puče ćuška kano puška
Prdnu Mara kano puška stara
Dakle, puška se spominje gotovo uvijek kao metafora za kletvu („puška te ubila“), često u smislu simbola napetosti bilo koje vrste, ili pak da se usporedi s njenim pucnjem neki snažan oštar zvuk
„Kratka cijev“ ima u pjesmama sasvim drugi značaj:
„Pucaj, pali, moj pištolju mali
Dok te nisu odnili žandari..“
Najpoznatiji je ovaj „oružarski“ stih:
„Idem šorom i pucam pištoljom,
Pištolj mali - neće ni da pali -
Samo škljoca, jebo svoga oca!“
Pištolj (pod time se u selu podrazumijeva i revolver i kubura) bio je u Slavonaca više omiljen samo kod obijesnih momaka koji bi njime bučili noću sokacima ili u posebnim prigodama pucali u zrak (slavlja i sl.) ne vodeći računa o posljedicama. Zašto je u pjesmama pištolj „mali“ – možda mu se tako tepalo pred žandarima.
Prosječan Slavonac u prošlosti nije bio baš sklon često pucati u zrak, odnosno „keriti“ se s oružjem iz dva razloga: municija je bila skupa, do nje se teško dolazilo, a za svaku pucnjavu – kao što stih spominje - brzo bi doznali žandari. Većina oružja bila je, dakako, ilegalna uz popratno objašnjenje „zlu ne trebalo“.
Među dugim cijevima najčešća je bila sačmarica. Njome se seljak štitio od štetočinske divljači i lopova, te išao u krivolov. Kako se zaštititi od lopova, a ne proliti krv ? Rješenje je bilo jednostavno: u patrone se umjesto sačme stavljala sol, a pucalo se uglavnom u stražnjicu i noge, jer je kradljivac bio na meti uglavnom dok je bježao („U patroni kad je soli, ne ubija, ali boli“).
Vatreno oružje u slavonskoj prošlosti – za razliku od nekih drugih krajeva - rijetko se potezalo u kavgama ili tučnjavama, pa se čak i nerado njime prijetilo. ( otud poslovica: „pune puške se boji jedan, a prazne dvojica“). Čime se prijetilo? Poskočice i bećarci svjedoče:
Pazi baja šta si otpivao
da te ne bi kolac milovao.
Ne triba mu ni kruva ni vode
Koga moja nožina ubode.
Ko mi dirne u mojega starca,
Šakom ću mu poravnat rebarca.
Dakle, slavonska prijetnja uglavnom spominje šaku, kolac, rjeđe nož, a vatreno oružje nikako. Ako izuzmemo ratove, pitoma Slavonija nije mnogo patila od ispraznog kulta vatrenog oružja, a laćala se baruta samo kad je „vrag odnio šalu“.
