¨S dvije plaće, čak i minimalne, ovdje se može lijepo živjeti¨
06.10.2015.
Mario Nakić
Pregleda: 17276
Josip Ević
(FOTO: Iz priv. kol. J. Evića)
"Kanadu sam prvi put posjetio prije 5 godina. Vidio sam kakva je atmosfera, kako ljudi žive, kakvi su političari i međusobni odnosi. Tada mi zapošljavanje nije bilo prioritet, ali su nas uvjeravali da je to rutina", započinje svoju priču Josip Ević, rođeni Pakračanin koji je prije pola godine skupa sa suprugom odselio u grad Hamilton u Kanadi.
Josip je diplomirao engleski jezik i književnost u Zagrebu. Još za vrijeme faksa zaposlio se kao instruktor u jednoj privatnoj školi za strane jezike. U javnim školama se nije mogao zaposliti jer nije završio profesorski smjer. Radio je i u Vipnetu te u Ikei. Uz to se bavio prijevodima cijelo vrijeme. Njegova je supruga iz Srbije, završila je za rendgensku tehničarku, a to je zanimanje koje u Hrvatskoj stranci ne mogu raditi bez državnog ispita. Nije se mogla zaposliti pa su počeli razmišljati o odlasku. Sad već gotovo 6 mjeseci žive i rade u Kanadi i nisu požalili zbog svoje odluke.
- Hamilton je nekoć bio industrijski grad s dvije željezare, sad ima samo jednu, ali pun je sadržaja. Mjesec dana po dolasku pronašao sam prvi posao, supruga se također ubrzo zaposlila. Ako tražiš samo zaradu i ako ne inzistiraš da radiš u struci, ovdje se posao može naći relativno brzo. Naravno, moraš imati neke vještine i poznavati jezik. Ja sam se zaposlio u jednoj građevinskoj firmi, radim betonske blokove, a supruga radi u tvornici, sklapa PC komponente. Dobro nam je, nisam očekivao raj i lak posao, novi početak je novi početak. Manji postotak od svoje plaće dajem za režije. S dvije plaće, čak i ako su minimalne, može se lijepo živjeti. Ovaj posao sam uzeo samo preko ljeta, sad tražim nešto drugo i već imam dogovorena dva intervjua za sljedeći tjedan - prepričava Ević.
Josipa je u Hamiltonu najviše oduševilo društveno okruženje.
- Ovdje je multikulturalno društvo i sve što to nosi sa sobom. Ako si rasist, a sigurno ih ima, držiš to za sebe ili dobiješ po prstima. Ljudi su dosta pristojni u svakodnevnom ophođenju, jedino što te sputava u rastu osobe si ti sam. Obrazovanje je solidna osnova za posao, a samim time i veliki biznis.
- Najveća razlika između života u Hrvatskoj i ovdje moglo bi biti vrijeme, u smislu klime, ali i u onom smislu koliko ga imaš nakon posla i prijevoza. Bez automobila si gotovo sakat jer su udaljenosti velike. Uvijek me iznenadi koliko se neba vidi jer se ne gradi skučeno, ima mjesta. Ovdje mi se sviđa što ne postoji onaj "mentalitet sela", svatko gleda svoja posla i ne zabada nos u tuđe. Ako buljiš u pirsane i tetovirane ljude ili strance pod turbanom, ovo nije mjesto za tebe. S druge strane, svaki mogući kulturni i subkulturni sklop možeš naći i uklopiti se, od goth metala do LoTR klubova i sporta. Čime se god bavio, ovdje ćeš naći što tražiš. U roku 2 tjedna pronašao sam grupu za svoj hobi - tabletop RPG i još par drugih.
Osim starih prijatelja iz Hrvatske, kaže da mu nedostaje još i hrvatska kuhinja.
- Tu nema toliko suhomesnate klope, nedostaje mi balkanski fast food. Ćevape ne možeš dobiti kod Mehe u kvartu, to je "speciality food", a lokalna, kanadsko-američka slanina je sr*nje. Nabavljamo slaninu od Srba starosjedioca koji su složili opskrbni lanac.
U Pakracu je bio prije odlaska u Kanadu zbog papirologije koja se obavlja pred selidbu.
- Planiram opet posjetiti Pakrac nagodinu na ljeto ako mi uspiju planovi. Više sam željan posjeta mojima koji su na Korčuli i obići neke dalmatinske lokacije bez pritiska financija što, ironično, nisam mogao dok sam bio u Hrvatskoj. Pakrac izgleda tužno, kao da mu nedostaje ljudi. Čini mi se da bi mogao primiti još 30 posto više stanovnika. To je dojam koji imam još otkako sam se vraćao dok sam studirao. Ruševine u centru nakon skoro četvrt stoljeća neću ni komentirati. Zbog mentaliteta i ekonomije u Pakracu, kao i odnosa središnje vlasti, ja sam već prije odlaska iz Hrvatske, nažalost, napustio Pakrac. Svaki put kad se vratim, malo prošećem, pogledam, usporedim svoja sjećanja s trenutnim stanjem i budem malo nostalgičan, ali tužniji. Stvari kojih se sjećam više nema, a one koje ih zamjenjuju nisu poboljšanje, čast iznimkama. Nova tržnica je OK, ali nije ista kao gužva kakva je bila na sajmišni dan dok sam bio klinac - prisjeća se Josip.
