FOTO: Compas.com.hr
(…) “Želim koju godinu ploviti, malo napredovati u poslu, vidjeti još svijeta, financijski sama stati na noge, žensko sam i normalno neću navigati cijeli život”, kaže Nikolina i dodaje kako želi završiti magisterij, a hoće li to biti nautika, logistika, promet ili nešto treće još uvijek ne zna. Ipak, pokušat će danas sutra pronaći posao na kopnu. Kako kaže i ona poznata izreka, “Hvali more drž se kraja!“.
Ovako je 2015. godine Nikolina Komljenovićzavršila razgovor s našim bivšim kolegom novinarom Markom Barčanom, vođen za potrebe tiskanog izdanja Compasa. Od tada je prošlo okruglih deset godina što se učinilo kao dobar povod da s Nikolinom osvježimo temu i nadogradimo je novim životnim detaljima i planovima.
Nikolina već deset godina plovi svjetskim morima. Počela je, podsjetit ćemo, kao kadetkinja, zatim napredovala do statusa trećeg časnika, a danas je drugi časnik palube na kontejnerskom brodu jedne od najvećih svjetskih brodarskih kompanija – CMA CGM. Sljedeći korak? Prvi časnik, kaže, stepenica ispod kapetana.
Ni slutila nisam…
Odrasla je u Kukunjevcu, nakon osnovne škole upisala je trgovačku školu u Zagrebu, a ljeti radila sezonske poslove kod sestre u blizini Zadra. Upravo joj je sestra predložila da tamo upiše Fakultet nautike i tehnologije pomorskog prometa. Bez puno očekivanja, Nikolina se prijavila – i upala iz prve. Tada nije niti slutila u kojoj će joj mjeri ta odluka oblikovati život.
Prvi put se na brod ukrcala u Hong Kongu, i to na onaj kontejnerski Cma Cgm Cendrillon dug 334 metra, širine gotovo 43 metra kao kadet/vježbenik palube. Nakon što je u Zadru položila poručnički ispit, čime je postala osposobljena za posao trećeg i drugog časnika, sljedeći ukrcaj je bio u svojstvu trećeg časnika palube. Ukratko, posao trećeg časnika palube se svodi na održavanje sigurnosne opreme – od opreme za preživljavanje do vatrogasnih sustava ili su u pitanju administrativni poslovi. Od tada pa do danas je napredovala do statusa drugog časnika palube (zaduženog za poslove vezane za navigaciju). U međuvremenu, položila je kapetanski ispit, čime joj je otvorena mogućnost za napredovanje u prvog časnika palube. Brodovi su sve veći, kaže, a posla i stresa je sve više…
Djevojke, dobrodošle ste!
„Budim se prije ponoći, a od ponoći do četiri ujutro držim stražu na navigacijskom mostu zajedno s kormilarom. Naša je zadaća pratiti promet oko nas, te spriječiti moguće dovođenje ljudi, broda i tereta u opasnost. Posao je dosta složen i odgovoran. Koristimo razne instrumente i promatramo uređaje, vrijeme i druge brodove oko nas, a cilj nam je sigurno i u zadanom vremenu dovesti brod od točke A do točke B. Radim u turnusima od četiri mjeseca na brodu, nakon čega slijede 2 mjeseca odmora kod kuće.“
Posao opisuje kao dinamičan i nepredvidiv, pružajući joj priliku za upoznavanje svijeta, različitih kultura i novih ljudi. Na kontejnerskim brodovima prisutno je puno žena, pa se ne osjeća usamljeno. Tvrtka za koju radi promiče rodnu ravnopravnost, pa iako je pomorstvo tradicionalno muška profesija, sve više pripadnica nježnijeg spola zauzima svoje mjesto na palubama i u strojarnicama trgovačkih brodova.
„Nekad su muškarci često mislili da imamo povlašteni tretman, ali realnost je drukčija. Danas više nije neobično vidjeti ženu na navigacijskom mostu kao i u strojarnici. Radimo isto što i oni, a ključ je u stavu – kad ga od početka postaviš kako treba, sve ostalo dođe na svoje mjesto. Upravo s broda mogu izdvojiti moje najdraže kolegice s kojima osim broda dijelim i privatan život i gradimo jedno divno prijateljstvo. Za sve druge djevojke imam samo jednu poruku - djevojke, dobrodošle ste.“
Na pitanje vraća li se uvijek na isti brod odgovara:
„Ne, postoji puno brodova i nikad se ne zna gdje će trebati smjena. Sada sam imala sreće pa sam četiri puta bila na istom brodu s manje-više istim ljudima, što je mnogo lakše. To mi je već postalo kao povratak kući. Prednost je što je sve već uigrano pa samo nastavljate tamo gdje ste stali. Meni je dobro, dok primjerice Filipinci ostaju na brodu devet mjeseci u cugu. Ukrcaji su po cijelom svijetu. Kad me zovu u Ameriku, Maleziju, Vijetnam, Durban ili Južnu Koreju, jednostavno se ukrcam na avion i putujem, a svi troškovi su pokriveni.“
Oplovila svijet gledajući ga s palube broda
Nikolina je oplovila Tihi, Atlantski i Indijski ocean, prošla datumsku granicu i prešla ekvator – što sa sobom nosi i tradicionalno „pomorsko krštenje“ polijevanjem morskom vodom. Plovila je rutama koje vode od Kine do SAD-a, preko Europe i Bliskog istoka, prolazila Sueskim i Panamskim kanalom te obilazila afričke rtove i sidrišta najvećih svjetskih luka. Nisu sva putovanja, veli, uvijek ugodna. Prolazak kroz Sueski kanal ili Adenski zaljev nosi sa sobom izazove i povećane sigurnosne mjere.
„Kad prolazimo kroz područje Somalije i Roga Afrike, na snazi su pojačani sigurnosni protokoli i svi članovi posade su dodatno informirani o mogućim prijetnjama. Mi smo veliki i brzi, ali uvijek postoji mogućnost napada“, priča Nikolina.
Slobodno vrijeme, objašnjava, na brodu je ograničeno. Internet i satelitski telefon omogućuju kontakt s obitelji, a tu su i teretane, bazeni, razni rekreacijski sadržaji ili mali dućani za osnovne potrepštine. Ponekad, ako brod dulje stoji u luci, uspije izaći – u lukama si može priuštiti nekoliko sati šopinga ili za gušt pokoji obrok u restoranu. U tom smislu, svi se nekako najviše vesele Americi.
Što se tiče plaća, one su dobre, kaže Nikolina, međutim uvijek može bolje, jer treba uzeti u obzir da mjeseci provedeni na kopnu nisu plaćeni.
Ljubav časnice i kapetana
Nikolina nije jedina pomorac u obitelji – njezin partner, Marko Vukušić iz okolice Senja, kapetan je broda. Upoznali su se još na fakultetu, ali su vezu započeli nakon što je Nikolina odradila svoj prvi ugovor kao treći časnik palube. Iako je u početku Marko nevoljko prihvaćao činjenicu da će i njegova djevojka ploviti, s vremenom se pomirio s tim.
Profesionalnu karijeru Marko je započeo 2013. godine na kontejnerskim brodovima, gdje je radio do 2024. Položio je poručnički i kapetanski ispit te danas upravlja manjim brodom u Engleskoj koji prevozi radnike do vjetroturbina na moru u Engleskoj. Njegova startna luka je Grimsby, a radni dan podsjeća na život na kopnu – živi u hotelu, prevozi radnike i vraća se svake večeri. Radi u ciklusima: četiri tjedna na brodu, četiri tjedna kod kuće.
Za razliku od Nikoline, on nije previše oduševljen pomorstvom. Stres je, kaže, velik – kapetan je odgovoran za sve. Nepravde se događaju, spominje veliku pravnu nesigurnost i nedavni slučaj u Turskoj, medijski popraćen, gdje je kapetan osuđen na 30 godina zatvora zbog nečega na što nije mogao utjecati. Osim toga, spominje i nedovoljno velike plaće pomoraca koje nose i rizik za budućnost, što objašnjava ovako:
„Oboje imamo beneficirani radni staž, što znači da dobijemo tri mjeseca na godinu, no smatramo da je to premalo. Osim toga, sami plaćamo doprinose, a kad dođe vrijeme za mirovinu, primanja će biti niska. Trebali bismo štedjeti sa strane, no to je danas teško ostvariti. Zato sve više razmišljamo o alternativama.“
Na pitanje o profesionalnoj perspektivi, Marko se samo nasmije i kaže: „Najradije bih se vratio kući u Kukunjevac, uhvatio motike i radio. Dosta mi je mora, odsustva i presinga. Želja mi je da se smirimo i da zajedno radimo nešto svoje.“
Ljubav na rate i povratak na kopno
Kad je Nikolina krenula na faks, zamišljala je jahte i marine. No život ju je odveo u drugom smjeru. Danas, nakon deset godina mora, i ona sve češće razmišlja o kopnu, o plodnoj Slavoniji i rodnom kraju. Roditelji su joj u međuvremenu preminuli, kuća u Kukunjevcu još nije potpuno uređena, a Marko je i dalje na moru. Sve je nekako u zraku, na čekanju…
„Mislila sam da to sve skupa neće trajati tako dugo, ali evo, još uvijek smo na moru, valovima, turnusima i ljubavi na rate“, smije se Nikolina.
Iako oboje podržavaju ideju povratka u Kukunjevac, svjesni su da još uvijek nemaju jasan plan čime bi se bavili. Kroz glavu im prolazi nešto oko poljoprivrede, no zemljište je skupo, a ni posao nije lagan.
"Znamo da su na zemlji uvijek grbava leđa, ali ne bježimo od posla", spremno govore oboje. Za sada, međutim, još uvijek važu i razmatraju opcije. Slobodno vrijeme provode u Kukunjevcu, prijavljeni su tamo i, kako kažu, to im je dom. Jednog dana, u ne tako dalekoj budućnosti, možda će konačno spustiti sidro – ne na moru, nego baš u srcu Slavonije.