Ovog mjeseca Požega je u znaku baruna Trenka
FOTO: Gradski muzej Požega
– Djetinjstvo Franje Trenka Franjo Trenk se rodio 1. siječnja 1711. godine u talijanskom gradu Reggio di Calabria. Otac mu je bio Johann Heinrich Trenck, pruski plemić u austrijskoj službi, a majka plemkinja Anna Maria, rođena Kettler s područja današnje Letonije. U knjizi „Memoari baruna Franje Trencka“ ( izdao Hrvatski institut za povijest -Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje) za koju povjesničari dvoje je li autentična Franjo je opisao brojne nezgode koje su ga pratile još od najranijeg djetinjstva. Tako je, kaže, sa šest mjeseci pao u žeravicu zbog neopreznosti dadilje. Ožiljci od te nezgode ostali su vidljivi cijeloga života. S četiri godine dokopao se napunjenog očevog pištolja s kojim je opalio u zid, a od siline udarca ostala mu je modrica na bedru. U memoarima dalje navodi kako je već sa sedam godina putovao s ocem i sudjelovao s njime u ratnom pohodu kod Petrovaradina protiv Osmanlija. U Temišvaru je prebolio kozice i gotovo ostao slijep na oba oka i šepav na jednu nogu. Ali ipak se uspješno izliječio. 
Nakon što mu je otac teško ranjen dobio je komandu nad graničnom tvrđavom Brod u Slavoniji. Prije toga Trenkovi su se iz Italije preselili u mađarski Šopron gdje je počelo školovanje Franje i njegova dva starija brata kod isusovaca. Do tada su imali kućne učitelje. -Ima nešto što su mi moji učitelji morali priznati, a to je talent da u dva sata shvatim više nego netko u šest sati – svjedočio je Trenk u memoarima. Kako je otac ubrzo premješten u Brod, Franjo je sa svoja dva brata školovanje nastavio kod požeških isusovaca, a stanovali su u Kolegiju. Kada je imao 14 godina na putu je doživio nesreću, on i braća su ispali iz kola, a najstariji brat je smrtno stradao što ga je posebno teško pogodilo. Još više njegovu baku koja je nakon šest tjedana umrla, a nedugo nakon toga umire mu i majka. Otac mu se nakon ovih tragedija nije više ženio. Kada je imao 15 godina Franjo je umalo zaglavio na Savi kada je na zaleđenoj rijeci po kojoj su plutale sante leda lovio divlje patke.
Zbog neopreznosti lađa mu je stradala a on se našao na jednoj santi leda koja je krenula nizvodno. -Više od 300 osoba trčalo je za mnom, pokušavajući mi u tom spektaklu pomoći – stoji u njegovim memoarima. Na svu sreću santa leda se zaglavila, a jedan hrabri pandur mu prišao s užetom u ruci i tako ga spasio.Franjo je osim požeške gimnazije pohađao i gimnaziju u Beču gdje završava svoje školovanje. Govorio je sedam jezika. Volio je englesku književnost i glazbu, svirao je violinu, dobro pjevao i plesao.
(Izvor: Gradski muzej Požega)
