Požeški naklon žrtvi Vukovara i Škabrnje
18.11.2020. | 13:49
Kristina Šimić
Pregleda: 4262
FOTO: Autor/Izvor S.V.
Kada nas jesen šarenih boja uvede u magloviti studeni, a mi se približimo obljetnici pada Vukovara, nad svima se nama nadvije, teška i sumorna misao. Trenutak u kojem se miješaju ponos i tuga, nataložena bol koja se sakrije negdje uz kut usana pa kroz oko kapne niz lice. Krene polako, poput prve proljetne kiša, jedna suza izdajica, dovoljna da nam zamuti pogled.
I kroz taj zamućeni pogled, u pauzi između sjećanja, onog što znamo i onog što osjećamo, čini nam se da vidimo sve naše hrabre Hrvatske branitelje kako koračaju u praskozorje jednog jutra što se na obroncima, iz prve sunčeve zrake rađa u zoru blistavog sjaj. Koračaju, ponosno, stameno, kroz blatna polja i krš kako bi svom narodu izborili slobodu.
Danas je 29. obljetnica pada Vukovara. Prošlo je 29 dugih godina otkako je nakon 87 dana opsade, najljepši biser Dunava, Vukovar pao u ruke brojčano nadmoćnijeg neprijatelja. Krvnika koji je bestijalno pokušao srušiti sve što se dalo srušiti. Crkve, obiteljske domove pune topline, dječja igrališta i vrtiće, jeku dječjeg smijeha, muzeje i knjižnice kao podsjetnike slavne nam prošlosti.
Ta prazna ljudska olupina, svojim olovnim rukama trgala je tek usnulu djecu iz majčinog zagrljaja. Njihove paperjasto meke glave, gurala je u vlažna, pljesniva skloništa, osudivši ih na tromjesečnu buku granata. U carstvo bezbrižnih dječjih snova, unijela je noćne more, i znamen da se doživotno sjećaju posljednjeg očevog pogleda koji odlazi na ratište spreman da obrani obitelj i grad od izobličene ljudske nemani, koja gramzljivo grabi prema tlu koje joj povijesno i kulturološki nikad nije ni pripadalo.
Oduzela im je oslonac očevog ramena, i toplinu majčine ruke, mudrost djedova i mnoštvo neispričanih priča koja su trebala čuti iz usta svojih baka. S lica zemlje izbrisala je stotine ljudskih priča, a ostale protjerala preko ruševina vlastitog grada, tjerajući ih u zaborav i neizvjesnost.
No, ono što ta sluđena i mržnjom ispunjena neman u svom grijehom natopljenom tijelu nikad nije mogla spoznati jest činjenica da čitavo hrvatsko biće prožimaju vrijednosti po kojima živi i beskompromisna ljubav prema domovini. I zato danas, kada se poklanjamo žrtvi Grada heroja, i žrtvama pokolja u Škabrnji, ponizno se zahvaljujemo svim hrvatskim braniteljima, svim slavonskim braniteljima, našoj veličanstvenoj 123. brigadi, braniteljima Grada Vukovara i svim neznanim junacima koji su prostrana slavonska polja natopila svojom krvlju da bismo mi danas uživali slobodu.
Neka svjetlost svijeća koje zapalimo večeras obasja njihov lik u vječnosti, dok gore negdje oru nebeske ravnice i neka ta ista svjetlost svijetli za njih, za nas, neka svijetli za vječnost, voljene nam zemlje.
