Požežanka Anja nije odustala: ʺIako su mi amputirali nogu, nosim štikleʺ
Anja Mihaljević
(FOTO: 24 sata)
Za nasmijanu i veselu Požežanku Anju Mihaljević (26) nikada ne biste rekli da je veći dio života proživjela po bolnicama i da iza sebe ima čak - 34 operacije.
To što je rođena bez lisne kosti, bez tri prsta i deformacijom stopala, gotovo da i nije ostavilo traga na njoj. Uza sve poteškoće koje je u prošla završila je Fakultet političkih znanosti, zaposlena je i uživa u svemu u čemu uživaju mladi. Prije pet godina “odradila” je i posljednju operaciju u kojoj su joj amputirali potkoljenicu. Tomu su prethodili veliki problemi, bolovi i teško kretanje, no sve te poteškoće riješila je proteza koju nosi.
- Bila mi je to, realno, najteža operacija do sada, pogotovo ako gledamo iz perspektive koliko je to bio velik zahvat i šok za organizam. S medicinskog stajališta tijelu je teže podnijeti sve više operacija, no gledano iz moje moje perspektive je bilo je lakše kako sam odrastala. Uvijek sam znala što me čeka - pripreme, oporavak, kako će mi biti sljedećih par dana. Istina je da je svakom djetetu traumatičan ostanak u bolnici, a kamoli tek operacija - govori Anja. Iako nije vjerovala da je to moguće, unatoč protezi, samopouzdano nosi štikle. I nije joj gotovo nimalo teško u njima hodati.
- Još kao klinka gledala sam mamu kako korača u štiklama, pomno sam ih promatrala u svakom izlogu i bila uvjerena da ću ih i ja jednog dana nositi. Onda sam u nekom trenutku, u srednjoj školi, još kada se nije ni razgovaralo o amputaciji, shvatila da ih možda nikada neću obuti. No sve se okrenulo operacijom gdje mi je jedna od prvih stvari koju mi je doktor rekao bila - da ću moći hodati u štiklama! Isprva mi je bilo nezamislivo kako se s protezom to može pa sam se raspitivala i proučavala i eto, na kraju mi se ostvarila želja - da hodam na visokoj peti - kaže nam ova magistra novinarstva, PR i community menadžerica.
To je, kako i sama kaže, itekako utjecalo na podizanje njena samopouzdanja.
Kada se žene pita za koga se sređuju - odgovor je uvijek za sebe! Sve volimo sebi biti lijepe, stati u štiklice, haljinicu, pa se našminkati, napraviti frizuru, smije se Anja, zelenooka djevojka sa zagrebačkom adresom, koju obično na cesti prepoznaju po legendarnim gustim kovrčama. Najviše joj je, priznaje, bila naporna godina prije operacije.
- Oporavak nakon zahvata trajao je samo zimski semestar tako da sam ja ono jutro kada sam izašla iz bolnice, popodne već bila na predavanju. Super je bilo što sam imala vremena učiti za ispite, ekipa je stalno bila sa mnom što mi je uvelike olakšavalo i boravak u bolnicama, a i učenje. Dosta sam organizirana i kada nešto odlučim držim se toga. Kad sam došla na operaciju, sve svoje doktore i fizioterapeute sam obavijestila da 15.1. izlazim iz bolnice bez štaka jer imam kolokvije, ispite i to je sasvim dovoljno vremena za oporavak. Rekli su mi da sam luda jer je operacija bila 12.11., te kako to nije dovoljno vremena. Već sam 16.1. sam bila kod kuće i na faksu. Eto, to je dokaz da se sve može napraviti kada se hoće - kaže Anja. Malo ljudi iz prve primijeti da ima protezu, a oni koji nešto vide misle da ima problem s koljenom. 
- Imam super ekipu i jako puno koristimo crni humor tako da zapravo volimo “nove” ljude malo šokirati i proučavati reakcije. To je doista zabavno i svaki put plačemo od smijeha, a neke fore i tako nikada neće zastarjeti - smije se Anja te dodaje da je oduvijek znala da je drugačija nego njeni vršnjaci. Olakšalo joj je to što je odgajana tako da je uvijek bila svjesna svog invaliditeta.
- Imam tu sreću da se moja mama i obitelj postavila da je sve to normalno. Bila sam oduvijek svjesna da neke stvari ne mogu kao moji vršnjaci, primjerice voziti bicikl s njima, trčati i sl., ali to se uvijek nadoknadilo na drugačije načine. Isto tako vršnjaci su me uvijek dobro prihvaćali tako da zapravo nitko moj invaliditet nije doživljavao kao problem - govori Anja. Imala je i neizmjernu podršku svoje obitelju pa kaže kako nije prošao dan da joj netko u bolnici nije došao u posjetu, mama ili baka.
- Doma me nisu tretirali kao drugačiju. Morala sam kao i svi pisati zadaću, učiti, spremati sobu i slično i nisam imala povlastica što imam invaliditet - prisjeća se naša sugovornica. Nekad se pitala što bi bilo da nije imala sve te probleme no ono što je shvatila tijekom godina je da se nema smisla zamarati stvarima koje su mogle biti...
- Da nisam prošla ovo što jesam ne bi upoznala toliko divnih ljudi, postigla sve što jesam, ne bi bila ja ovakva kakva sam danas. Upoznala sam toliko ljudi, različitih, i primjećujem kako dosta njih tone psihički što ih sprječava u ostvarivanju ciljeva. Stabilnost u glavi je najvažniji dio svega ovoga, volja i pozitiva. Vrlo je teško, zaista je jako, jako teško posložiti si stvari u glavi i držati se “cijelom” u lošim danima ili periodima. Dobro je to što kada i “padam” imam one ljude uz sebe koji će me “uhvatiti” i pogurati dalje. Podrška tih bliskih ljudi mi je jako bitna - iskrena je Anja.
Već dvije godine radi s Marijem Valentićem, kao njegov PR i community menadžerica. 
- Kako on nije nikada radio s osobama s invaliditetom, a meni je bilo teško naći trenera, napravili smo projekt od mjesec dana, ali u međuvremenu smo se super složili, a naša suradnja razvila se u pravi poslovno-prijateljski odnos - smije se Anja Mihaljević.
Vježba dva do tri puta tjedno
Što se tiče fizičke aktivnosti, cijeli život ću morati vježbati, biti aktivna i jačati muskulaturu. Od operacije idem dva do tri puta tjedno na treninge po sat vremena. Već dvije godine treniram individualno s Marijem koji puno truda uloži u mene i naše treninge, usput radeći i na mom samopouzdanju. Jako je kreativan tako da nikada nije dosadno, ali da ima dana kada vičemo i ja sam na rubu suza jer mi je teško i boli me – ima! No on uvijek izvuče iz svega toga najbolje i podsjeti me na ciljeve i zašto to radim. Nekad zna biti strog, no "kad se radi - radi se" i vrlo je profesionalan. Ne možeš ga prevariti niti u jednom pokretu. Uvijek me izmori do kraja, kaže Anja. Najčešće vježba u teretani, vesla, radi deadlift, a kaže kako je Mario utjecao na nju da se počne i zdravije hraniti pa je uvela zdrav doručak.
Ponosna što može dubiti na glavi
Anja, između ostalog, vježba i s girjom teškom 16 kilograma, ali kaže kako ju još malo muči održavanje ravnoteže, pa puno radi na tome.
- Mislim da nitko nema najdražu vježbu. Jer tko realno voli vježbati i znojiti se? Zabavan mi je fit-up, spravica koja je posebno dobra za vježbanje snage i ravnoteže. Kad se okrenem i dubim na glavi, mogu reći da sam ponosna što to mogu napraviti. A kad primjerice svladam neku novu vježbu, ponosna sam i to to mi daje vjetar u leđa i diže samopouzdanje - kaže Anja koja u budućnosti planira savladati i uspon na Sljeme i još mnogo mnogo toga.
Studentski projekt pretvorio se u hvalevrijednu udrugu ‘Mogu sve’
Anja Mihaljević je osnivačica udruge "Mogu sve". Projekt je, zajedno s kolegama, pokrenula na nagovor profesora Bebića, a tema je bila inkluzija osoba s invaliditetom u svakodnevan život. Dogovor je bio da se u fokus stavi ono što ti ljudi mogu napraviti, a ne ono što - ne mogu.
- Počeli smo na Večernjakovoj Blogosferi gdje su nam mnogi paraolimpijci, glazbenici i umjetnici ispričali svoju priču s naglaskom na pozitivno - i pokazali to sve što su postigli. Zatim smo u Tvornici počeli organizirati evente, druženja osoba s invaliditetom i osoba bez invaliditeta, a s vremenom smo počeli privlačiti velik broj ljudi. U goste su nam dolazili Bojan Jambrošić, Radio Luxemburg, Marina Orsag, pravobraniteljica. Dolazili su nam i doktori, a primjerice došla je i jedna djevojka sa staklenim kostima koja je pričala o svom životu - kaže Anja koja je svih pet godina na fakultetu bila predstavnica osoba s invaliditetom.
- Baš smo prije koji tjedan dobili 10 000 kuna donacije preko emisije NoveTV „Tvoje lice zvuči poznato“ što nas je toliko obradovalo i zaista smo zahvalni zbog toga! Sada ćemo krenuti ponovno u razne projekte i nadam se da će opet biti toliko dobro prihvaćeni kao sve do sada što smo radili - govori nam ponosna Anja.
Naučila je voziti i bicikl
Iako ne može trčati, rolati se, ili skakati s trampolinom, Anja kaže da nije ograničena ničime, ni svojim invaliditetom, niti granicama u glavi. Ponosi se i što je svladala i vožnju bicikla. Prošle je godine bila čak i na Večernjakovoj biciklijadi, a nagovorio ju je trener Mario Valentić.
- Samo sam jednom opala s bajka, srećom nitko nije vidio - smije se uvijek dobro raspoložena Anja.
Od pete godine bolnica je bila njen drugi dom
S obzirom da sam od pete godine većinu vremena provela na Šalati, sa sestrama i doktorima stvorio se odnos koji je uvelike olakšavao svaki moj dan. Mislim da ljudi ne mogu povjerovati kada im kažem da zapravo i nije toliko traumatično bilo. Nama svima iz bolnice traumatično je bilo proživljavati bol, ići na operaciju, večer kada mama odlazi doma... No svi su nam olakšavali. Imala sam krevet prepun igračaka, znale smo spajati krevete i zajedno spavati. U dobrim danima je bilo jako puno smijeha i dječjih gluposti, prisjeća se Anja Mihaljević.
Nema dovoljno senzibiliteta
Nažalost puno se premalo priča o invaliditetu i javnost nije dovoljno senzibilizirana. Ja sam osoba s invaliditetom cijeli život, pa to sve vidim, dok drugi ne vide. Znam ljude koji dižu i kredite za nove proteze, jer ju preko socijalnog dobiju svake tri godine. Mislim da bi za nas mlade i aktivne ipak trebalo više sredstava, kaže Anja.
Navikavanje na protezu
Prije nisam mogla hodati niti na nekoj kraćoj udaljenosti, a sada mogu mnogo dalje. Na protezu sam se naviknula praktički odmah kako sam je dobila, kaže.
Moj put
Najponosnija sam na to gdje sam sada, jer da sam prošla neki drugi put ne bi bila to što sam danas, govori Anja.
Rad na sebi
Radila sam na sebi jako puno, trenutno radim na sebi i znam da još jako puno moram raditi na sebi. Nema recepta, nema ništa preko noći, za sve je potrebno jako puno truda, postaviti si ciljeve i težiti njima, kaže.
Život nakon posljednje operacije
Nakon operacije sam se preporodila i život se okrenuo na puno bolje. Nemam nikakvih zdravstvenih teškoća, javi se nekad bol što je normalno, kaže Anja. 
