Preminuo prvi vjeroučitelj u Požeškoj biskupiji
FOTO: Požeška biskupija
Na mjesnom groblju u Lipovljanima, 19. listopada brojni vjernici lipovljanske župe, učenici i djelatnici Osnovne škole Josipa Kozarca u Lipovljanima, te kolege vjeroučitelji i dvadesetak svećenika, oprostili su se od Ivice Hrme, prvog preminulog vjeroučitelja Požeške biskupije. Sprovodne obrede predvodio je biskup Antun Škvorčević.
U uvodu biskup je između ostalog kazao kako se opraštamo od supruga, oca, prijatelja, a osobito navjestitelja Božje riječi u kojoj je on pronašao svjetlo za svoje korake do smrti i preko groba te je izrazio svoje kršćansko suosjećanje supruzi Verici, djeci Jakovu, Ani, Filipu, Martinu i Jeleni, ocu Mirku te ostaloj rodbini.
„Očekivali smo da će se pronaći jedno srce koje će se moći presaditi i zamijeniti Ivičino oslabjelo srce, ali se to nije dogodilo, te je on preminuo u 46. godini života. No, dočekalo ga je veliko Božansko Srce, koje ga je u smrti zagrlilo svojom ljubavlju, pobjednicom nad smrću za svu vječnost“, ustvrdio je biskup, rekavši da je to utjeha i nada ovog oproštaja.
Nakon naviještenog evanđeoskog ulomka biskup je u kratkoj homiliji kazao: „Ako val odnese samo šaku morskog žala, žala je manje, ako smrt odnese jednog čovjeka između nas, života je manje. Uvijek iznova stojimo pred smrću u nedoumici se pitajući što se zapravo s nama događa. Ako svaka rijeka ima svoje more prema kojem teče i nalazi svoj uvir, mora da i naša životna rijeka ima svoj konačni smiraj u Bogu za svu vječnost.“ 
Istaknuo je kako je Isus Krist došao s druge obale našeg postojanja i stao na granicu smrti, preuzeo na sebe našu prolaznost, ranjenost bolešću, zlom i smrću, našu krhkost da bi je pobijedio i uveo nas u puninu života, za kojim u dubini svoga bića čeznemo. Podsjetivši nazočne da nitko sam sebi nije dao život, nego ga je primio kao dar od drugoga, od roditelja, a u konačnici od Boga, biskup ih je pozvao da zahvale Bogu za život koji je darovao vjeroučitelju Ivici, a osobito za sve lijepo i plemenito što je on nastojao ostvarivati u odnosima prema supruzi i djeci, kao i prema mnogima kao vjeroučitelj u školi i kao vjernik u lipovljanskoj župi. Potaknuo ih je da ga na ovom zemaljskom oproštaju u molitvi povjere Bogu, da ga on u svom milosrđu primi u svoj vječni zagrljaj. Zahvalio je i svima onima koji su vjeroučitelju Ivici za života bili dobri, zaželjevši mu radosnu vječnost obasjanu slavom uskrslog Krista.
Potom je Mirjana Faltis, ravnateljica Osnovne škole Josipa Kozarca u Lipovljanima u ime učenika i djelatnika uputila oproštajne riječi, prisjećajući se blagog i dragog lika vjeroučitelja Ivice.
Na svršetku ukopa biskup je rekao da smo tijelo vjeroučitelja Ivice položili u zemlju, kao što sijemo pšenično zrno – ne za nestanak, nego za puniji i bogatiji život – da iz njega u uskrsnuću izraste ona punina za koju se Bog zauzeo za nas u Isusu Kristu i njegovoj ljubavi na križu. Izrazio je uvjerenje kako nam Ivica s one obale postojanja poručuje da s njegova groba ne odemo tužni i beznadni, jer smrt je odlaganje prolaznosti, prijelaz u vječnost. Nazočne je pozvao da trajno ostanu s njime povezani u molitvi te na taj način svjedoče blizinu i pokojnikovoj supruzi Verici, djeci te drugim članovima obitelji.
Nakon sprovodnih obreda, u lipovljanskoj župnoj crkvi sv. Josipa slavljena je sveta misa zadušnica. Uvodeći u euharistijsko slavlje, biskup Antun je podsjetio nazočne da čovjek nije tek tijelo, nego jedinstvena i neponovljiva osoba, zamisao Božje ljubavi posvjedočene za nas u Isusovu križu, koju slavimo u svetoj misi. Pozvao je sudionike slavlja da u Isusovu žrtvu ljubavi uključe i život preminulog vjeroučitelja Ivice, rekavši da je on u ovoj crkvi, pred ovim oltarom neprestano pronalazio sebe u Božjim dimenzijama, za njih se oduševljavao i bio im služitelj.
U homiliji biskup se prisjetio kako je Ivica Hrmo u vrijeme demokratskih promjena devedesetih godina prošlog stoljeća, kad je u Hrvatskoj bio uveden vjeronauk u javne škole, bio među prvim vjernicima laicima koji je studirao na Katehetskom institutu Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu a kojima je biskup bio profesor. Ustvrdio je kako je preminuli Ivica svojim opredjeljenjem za vjeroučiteljski poziv posvjedočio da mu je Isus Krist Put, Istina i Život te da želi pomoći mladim ljudima da ga i oni izaberu kao vlastiti put očovječenja. Kao sv. Pavlu u naviještenom ulomku iz Poslanice Solunjanima, Isus Krist je i preminulom Ivici bio prvi i zadnji argument njegovog poslanja i djelovanja, kako u obitelji, tako u školi i u župi, te je i s obzirom na smrt bio čovjek nade. 
Članove njegove obitelji i sve nazočne biskup je pozvao da se obnove u vjeri koju su Marta i Marija ispovjedile u današnjem evanđelju, kako ondje gdje je prisutan Isus Krist ne može smrt imati posljednju riječ. Podsjetio ih je da je Isus Krist u krštenju ušao u nemoć, prolaznost i umiranje vjeroučitelja Ivice, da ga je snagom svoga Duha on iznutra opečatio svojom blizinom i prigrlio kao svoga, te je u smrti odložio prolaznost i trpljenje i preobrazio se u stvarnost njegove uskrsne pobjede. Članovima Ivičine obitelji poželio je da svjetlo Isusove pobjede nad smrću bude njihova snaga i nada u trenucima u kojima će im nedostajati fizička blizina supruga i oca, te im je zajamčio vlastitu molitvenu potporu i svih nazočnih.
Riječi zahvale i prisjećanja na pokojnog Ivicu, pri svršetku svete mise uputio je njegov šogor, Vlado Razum, duhovnik u Nadbiskupskom bogoslovnom sjemeništu u Zagrebu koji ga je pratio u posljednjim mjesecima i danima njegova zemaljskog života, ističući napose njegovu vjerničku veličinu. Biskup je na koncu u ime pokojnog Ivice svima nazočnima zahvalio mu tijelo ispratili na vječni počinak, te ih je potaknuo da molitvom premošćuju razdaljinu između sebe i preminulog vjeroučitelja Ivice.
