PRIČA IZ DUBLINA: ʺOtišli smo jer ne želimo trunuti u pokvarenom društvu gdje je bitno tko koliko ima i odakle mu to!ʺ
8.12.2019. | 09:47
M.B.
IZVOR: Čitatelj
Pregleda: 9188
Dublin
(FOTO: SEE.biz)
U nastavku naših nedjeljnih priča iz inozemstva, prenosimo vam priču našeg čitatelja Tomislava koji već pet godina živi i radi u Irskoj, Dublinu.
"Nakon završene srednje škole odlazim raditi na more. Ljeto u kafiću, jesen, zima i proljeće na "baušteli". Bez prijave, osiguranja, za smjene od 13, 14 ili 15 sati za mizernu plaću. I tako 5 godina. Jer, kako da ostavim svoje selo pod Papukom, roditelje, 4 sestre i 20 nećaka i nećakinja koji me gledaju kad se vratim s mora kao, ne znam kako da opišem te poglede i tu ljubav?! Kako da ostavim svoje mjesto i odem u tuđinu, među nove ljude i novi jezik? I onda jedne ljetne večeri jednostavno cura i ja odlučimo. Sad je dosta! Idemo probati pa ćemo vidjeti, valjda gore od ovog ne može.
Odluka pada na Irsku i Dublin. Preko šogorovog brata dolazimo u Dublin jedne kišne večeri 1.11. Posao nam je sredio upravo taj i koji nas je odveo tamo, a za smještaj bitka tek počinje. Tri tjedna po hostelima. Po danu na poslu, a ostatak dana i noći traženje sobe, da sobe, ne stana. Štednja novca kojeg i nismo ponijeli maksimalna je. Ne mogu opisati taj osjećaj kad se nalazite u sobi sa 16 drugih ljudi i sanjate samo sobu u kojoj ćete biti s curom u svom krevetu i u svom djelu svemira.
Napokon je i nas sreća uočila i nalazimo sobu te se useljavamo oko 17.12. I od tada počinje život. Da, od tog datuma nas smo dvoje počeli živjeti, ne preživljavati! Stalan posao u hotelu sa 5 zvjezdica. Posao i nije u početku bio bajan (ali sto sam radio "dolje", ovo je ispunjenje sna). Cura čisti sobe, a ja u kuhinji perem tanjure. Polako smo napredovali i sad smo na boljem mjestu. Trenutno sam zadužen za naručivanje i organizaciju sve hrane za glavnu kuhinju. Satnica nam je 10.80 eura što i nije puno, ali znate onaj osjećaj, valjda, kad se ujutro budite na posao i NE GOVORITE "o je***e moram sad ići raditi, pun mi je kufer više ovog posla i svega više!". E, pa kod nas toga nema! U dvije godine niti jednom jer znaš da je na poslu predobra atmosfera, poštuju te kao radnika, nema izderavanja, kad znaš da ti plaća neće kasniti niti minute, ali doslovno je u četvrtak u 00:02 na računu. Bez iznimke. Kad znaš da danas odradiš 8 sati i ideš doma. Kad nakon 5 radnih dana imaš 2 dana slobodna. Samo da napomenem, zadnji posao u Hrvatskoj sam radio od 15.01 do 15.09 bez dana slobodnog.
Počeli smo živjeti. Omogućavati neke stvari koje si nismo mogli u Hrvatskoj! Počeli smo živjeti bez brige hoćemo li imati sutra za račune i bez kalkulacija što ćemo kupiti i jesti, a da nam ostane za račune. Počeli smo kupovati ono što volimo, a ne što možemo. Odlazak u HR nam je postao rutina. Dok sam radio na moru, doma s mora sam dolazio jednom na 14 dana. A iz Irske samo ove godine smo dolazili pet puta po 14 dana, ne računajući ljetovanje. Živimo život dostojan čovjeka. U tuđoj zemlji. Ali i to će se promijeniti 2022. jer ćemo uzeti Irsko državljanstvo. Zašto? Zar nije kukavički ostaviti svoju rodnu zemlju? Pa zar nije žalosno da nam je Irska dala više nego rodna zemlja? Eh, da, moram to reći, vidio sam jedan grafit na kojem piše "Volim svoju zemlju, mrzim svoju državu!".
Mnogi od nas su otišli, a mnogi će se i vratiti. Mi nećemo! Svoju budućnost i budućnost svoje buduće djece u Hrvatskoj više ne vidimo. Ovdje da, i sretni smo zbog toga. A zašto se nećemo vratiti? Jer ne želimo slušati političare i ostale gluposti kojih u HR ima na pretek. Ne želimo slušati prepucavanja tko je Ustaša, a tko Partizan, te tko je gdje bio 1991. Ne želimo trunuti u pokvarenom društvu gdje je bitno tko koliko ima i odakle mu to. Jer da u Hrvatskoj krene rasti zlato na granama, bi će još gore, tj. ako bude bolje, svejedno će biti još gore. Pozdrav i Dublina!"
Tomy
