PRIČA IZ INOZEMSTVA- Pismo hrvatskog branitelja- ʺNe budala, nego idiot!ʺ
1.12.2019. | 09:22
M.B.
IZVOR: Čitatelj
Pregleda: 10582
Odlazak u Njemačku
(FOTO: Hanza Media)
"Dok sa svojih preko 60 godina starosti „arbajtujem“ u Njemačkoj, s CD plejera odjekuje melodija Riblje čorbe „Na zapadu ništa novo“ da me podsjeti da nisam bio samo budala, nego totalni idiot", piše nam naš čitatelj u svom pismu.
"Prije devedesetih imao sam dobar posao radeći od 6-14 sati u poduzeću. Poslije radnog vremena zarađivao sam još barem toliko radeći u fušu. Moja žena nije bila zaposlena jer je imala dovoljno zanimacije s troje djece, vrtom i kućnim poslovima. Uspjeli smo sagraditi i završiti lijepu kuću i namjestiti po našim željama i potrebama. Svake godine smo provodili barem dva tjedna na moru u odmaralištu mojeg poduzeća. Redovito smo izlazili nekoliko puta mjesečno u restorane na janjetinu, ribu ili slično. Sukladno našim mogućnostima vozili smo pristojan automobil. Družili smo se s rodbinom i prijateljima.
Sve u svemu, živjeli smo pristojan i ne previše skroman život.
A onda su došle devedesete i đavo je došao po svoje.
Pod krinkom neke lažne demokracije, nacionalnog ponosa i sličnih gluposti pojavili su se šarlatani koji su lažnim obećanjima i slatkorječivošću okrenuli mozak idiota kao što sam bio i sam. Htio sam preko kruha pogače pa sam se među prvima učlanio u HDZ a zatim među prvima obukao hrvatsku uniformu i krenuo u boj za narod svoj očekujući bolji život sa sebe, svoju porodicu i Hrvatsku. Obišao sam mnoga ratišta po Hrvatskoj i Bosni. Bio sam ranjen i jedva izvukao živu glavu. Izvlačio sam ranjene suborce i skupljao raskomadana tijela ubijenih. Od svega mi je ostala trauma za cijeli život jer to sve ponovo proživljavam u nemirnim snovima. Zbog svega sam umirovljen s jadnom perspektivom u životu jer nisam uspio da nešto „privatiziram“ u vidu ratnog plijena, kao što su to radili moji pretpostavljeni koji su ušli na listu 200 Tuđmanovih tajkuna, naravno sam njegovom porodicom na čelu. Nisam imao stomak da pljačkam kuće jadnika koji su morali napustiti ono za što su krvavo radili.
Moja mirovina nije više bila dovoljna za pristojan život pa sam morao djelomično umiroviti dio mirovine, dio prepustiti djeci za školovanje pa put
pod noge u pravcu Njemačke gdje sada radim svakakve poslove samo da bi preživio. I moja žena čisti tuđe WC-e. Djecu i unučad viđam preko Skypea i Vibera i jedanput godišnje kada sam na urlaubu ako uspijemo to uskladiti. Viđam i more, ali samo na TV-u. Rođaci s kojima sam se redovno viđao su razasuti po cijelom svijetu pa se i s njima ponekada čujem i vidim, naravno zahvaljujući modernoj tehnologiji.
Ipak, najžalosnije u cijeloj stvari je što sam vjerovao da se borim za bolji život svoje porodice a ispalo je sasvim drugačije. Djeca studiraju ali za koga, jer ne vidim njihovu perspektivu u HR. Umjesto da budu rođena u slobodnoj Hrvatskoj, da žive i budu odgajani u njoj, moja unučad su rođena u Njemačko, prvi zrak koji su udahnuli bio je njemački, prvi jezik koji čuju je njemački i svi su izgledi da će biti više Nijemci nego Hrvati.
Nikada nisam bio ljubitelj sastav Riblje čorbe, ali je sada njihov CD Na zapadu ništa novo stalno sa mnom da me podsjeća da nisam bio budala koja gine za Tuđmanove ideale nego jedan od mnogih idiota koji je nasjeo na prazna obećanja. Jedino me tješi saznanje da makar djelomično bio pripadnik sretne, Titove generacije a žao mi je da to moji potomci neće imati priliku."
