Priča o Imrijevcima, zaboravljenom selu na obroncima Dilja
Imrijevci
(FOTO: HRT)
Na obroncima Dilja pronašli smo selo koje bi se uskoro doslovno moglo spominjati kao početak bajke - "Bili jednom jedni Imrijevci..." Nekada je tu bilo i 300 duša, a danas tek 11.
Neki, doduše, dolaze povremeno, kažu, ne mogu se odvojiti od sela kao iz bajke, izgubljenog na obroncima Dilj gore.
Takva je i rodjena Imrijevčanka Anka Vejnović. Danas živi u Vukovaru, ali čim nađe malo vremena, eto je u rodnom mjestu:
- Ima nas tri babe, jedan bračni par, i jedna, od Veselka cura. Navečer gledamo televizor, i tako... Pijemo čajeve, vino, tko što ima, kaže Anka.
U Imrijevcima nema ulične rasvjete. To je ipak, kažu mještani, selo u planini:
- Ponekad se družimo za kirbaj, za Svisvete, svetu Katu... Imat ćemo misu, dođe svećenik, odemo u crkvu, dodaje Anka.
S ponosom ističu da su neki mještani među prvima stali u obranu hrvatske države. Dvojica, pripadnici Tigrova, nažalost nikada se nisu vratili.
U gornjem dijelu sela pozdravila nas je baka Marija. U svoje 83 godine, nikada nije otišla iz Imrijevaca. Teško bi, kaže, to podnijela. Jedna kći dolazi često, druga je na drugom kraju Hrvatske.
I dalje radi u vrtu i oko kuće:
- Prije je bilo je mladeži. Uzeli smo se jedni za druge, oženili, priča Marija Kovačević.
Odlučite li posjetiti skriveno diljsko selo, dođite do crkve svetoga Ivana Krstitelja i samo viknite - čika Šimo. Ako je ondje, pripremite se da sve saznate o nekada vrlo živim Imrijevcima.
- To se počelo negdje šezdesetih godina osipati. Ljudi su pošli za boljim životom. Danas se svelo na 12-ak ljudi, staračkih domaćinstava... Mi koji smo otišli van, nama, barem meni, je lijepo ovdje. U tom vremenu bila je jako velika sirotinja. Ja sam otišao odavno iz sela, ali selo nije nikad iz mene otišlo. Ne samo selo, nego ovo selo, kaže Šimo Barić.
U Imrijevcima i danas drže do običaja. 1. studenoga svi podrijetlom iz tog sela nastoje doći.
- Prakticiramo da se za Sisvete, odnosno dan u oči Dana mrtvih, loži vatra. Onda se tu doveze malo starih ograda, krđa koje ljudi imaju. Doveze se starih drva. To se skupi. Nekad je bilo lijepo, nekada se i pjevalo, prisjeća se Šimo.
Dodaje da se i ne sjeća kada je zadnji puta zapjevao u selu.
Inače do Imrijevaca je našu ekipu dopratila Blaženka Lucić, rođena u selu, a danas živi u Slobodnici kod Slavonskoga Broda.
- Trudim se da ih ne zaboravim. Malo s načelnikom, malo zovem da se kosi, da se uredi to selo... Imam volju za njih. Ne bih ja rekla da se brinem za njih, ali da se ne zaborave. Tako nekako. Da se spomenu barem, kaže Blaženka.
Blaženka i odlazi s našom ekipom. Ne zna kada će ponovno doći, a voljela bi, kaže, da ljudi dođu i vide nedirnuti kutak nedaleko od Našica, Čaglina, Đakova i Slavonskoga Broda.
izvor: HRT
