Sprovod svećenika Stanka Šimića
22.12.2024. | 08:12
Požeška biskupija
Pregleda: 756
FOTO: Požeška biskupija
U Ivankovu su 20. prosinca 2024. ispraćeni na vječni počinak posmrtni ostaci nedavno preminulog Stanka Šimića, umirovljenog svećenika Požeške biskupije. Svetu misu zadušnicu pred mrtvim tijelom u župnoj crkvi Rođenja sv. Ivana Krstitelja predvodio je požeški biskup Ivo Martinović u zajedništvu s upraviteljem Svećeničkog doma sv. Josipa u Zagrebu Jurjem Jerneićem, začasnim kanonikom požeškog Stolnog kaptola sv. Petra Antunom Prpićem, domaćim župnikom Krešimirom Šafom i drugim svećenicima. Na početku je biskup izrazio svoje kršćansko suosjećanje pokojnikovom bratu Stjepanu, nećacima, svoj rodbini, svećenicima i drugim vjernicima kazavši kako nas ovo euharistijsko slavlje i obredi ukopa povezuju s preminulim svećenikom Stankom u Isusu Kristu. „Želimo ući u to otajstvo ljubavi koje se ostvarila u životu, služenju, žrtvi i križu svećenika Stanka kao i u Kristovu križu i ljubavi koja se je očitovala u ljubavi prema nebeskom Ocu. Otajstvo presvete euharistije je srce u kojem nam Bog otkriva svoju vječnu ljubav, koju nam je Isus, njegov Sin ostavio u svojem presvetom Tijelu i Krvi. To je otajstvo povezano s Božićem jer s Isusovim rođenjem otkrivamo sve ono što nam je Bog u nedokučivoj ljubavi pripravio i darovao, a što je svećenik Stanko prihvatio, zašto je živio i proslavio Gospodina. Zahvalimo Gospodinu za taj dar ljubavi i svećeničkog života našega brata Stanka.“
Uvodeći u homiliju biskup Ivo je istaknuo kako naviješteno čitanje iz Poslanice Filipljanima govori o našoj domovini koja je na nebesima te da će Bog preobraziti ovo naše bijedno tijelo i suobličiti ga tijelu slavnome svome (usp. Fil 3,20-21). Naglasio je potom kako i u evanđeoskom ulomku Isus govori kako sam od sebe ne može ništa učiniti i da ne traži svoje volje, nego sve te sve pridaje volji Oca nebeskoga, koji ga je poslao (usp. Iv 5,30).
Kazao je kako se u tom svjetlu može gledati i životni put svećenika Stanka. Podsjetio je potom sudionike slavlja na život plemenitog pokojnika: „VIč. Stanko Šimić rođen je 21. studenog 1947. u Ivankovu od oca Stjepana i majke Katarine r. Begović. Nakon osnovnoškolskog obrazovanja odlazi u Međubiskupijsko sjemenište u Zagreb nakon kojega nastavlja formaciju za svećeništvo u Nadbiskupskom bogoslovnom sjemeništu u Zagrebu i na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. 29. lipnja 1974. zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić zaredio ga je za svećenika. Kao mladomisnik imenovan je župnim vikarom u Župi sv. Terezije Avilske u Požegi odakle nakon godinu dana odlazi na službu upravitelja Župe Miokovićevo, današnju Župu Duha Svetoga u Đulovcu. 1981. godine biva razriješen spomenute službe i imenovan upraviteljem župe sv. Josipa u Vrbju odakle 1986. odlazi za upravitelja Župe sv. Antuna Padovanskog u Krapju, a ubrzo i privremenim upraviteljem Župe Duha Sv. u Lonji. U ljeto 1993. godine je razriješen službi u Krapju i Lonji i imenovan upraviteljem župe sv. Petra Apostola u Bokšiću odakle zbog zdravstvenih razloga odnosno bolesti, 1998. godine odlazi u prijevremeno stanje mira. Dane umirovljenja i teške bolesti proveo je u Svećeničkom domu sv. Josipa u Zagrebu. Od umirovljenja još više je bio usmjeren na bolest koja ga je osvajala i na tajnu svoga i Kristova križa. Po svojem životu, pastoralnom radu i služenju Bogu, Crkvi i narodu, a nadasve kroz bolest i tajnu žrtve ulazio je u otajstvo Kristove patnje, muke, umiranja, smrti i uskrsnuća. Tiho je nosio svoj križ i o njemu razmišljao te ga dijelio s Kristom patnikom koji mu je bio snaga u svakom novom danu. Osim što je po volji Božjoj na ovaj svijet došao neprimjetno po svojim roditeljima, kao svećenik živio je samozatajno i nenametljivo, a tako je podnosio svoju bol i patnju te iz naše sredine otišao tiho i neprimijećeno. Sve nam ovo govori o veličini života i svećeničkog poziva, duha i duhovnoj zrelosti te ljubavi sjedinjenoj s Bogom, oslonjenosti na njega i predanosti njemu.“
U nastavku homilije biskup je podsjetio kako oba naviještena čitanja možemo promatrati u svjetlu potpune predanosti Bogu i oslonjenosti na njega. „Biti oslonjen na Bog znači nastojati ostvariti jedinstvo s Kristom raspetim i uskrslim. Svojevrsni odgovor na patnje i život našeg brata Stanka,
nalazimo u riječima kateheze Benedikta XVI, u kojoj papa tumačeći duhovnu veličinu sveca i crkvenog naučitelja sv. Ivana od križa, otkriva nam put rasta vjere i nade te duhovnog sjedinjenja duše s Bogom, a što je vjerujemo u potpunosti naš brat Stanko ostvario. U toj katehezi papa Benedikt govori nam o preobrazbi našeg bijednog tijela, koje se uranjanjem u trinitarni život što je plod uzajamne ljubavi koja se ostvaruje u snazi Duha Svetoga. Sjedinjenje i preobrazbu duše i tijela može ostvariti samo onaj tko je potpuno obuzet Božjom ljubavlju i tko se potpunom ljubavlju predaje Bogu. Potpuno predanje Bogu naše nemoći proizlazi iz svijesti o Očevoj svemoći o kojoj nam Isus govori u današnjem evanđelju: ʼJa sam od sebe ne mogu ništa učinitiʼ (usp. Iv 5,20). Ne prepoznajemo li u dugogodišnjoj bolesti, trpljenju, patnji i dugogodišnju prikovanosti na bolesnički krevet, kako se ove Isusove riječi mogu primijeniti i na našeg brata Stjepana, koji sam ništa nije mogao učiniti jer je u svemu apsolutno bio ovisan o drugima. Vjerujemo da su se kroz osobnu patnju i nemoć, uranjajući u otajstvo Isusove patnje i križa, u misterij Božje utjelovljene ljubavi, njegova duša i tijelo potpuno očistili i preobrazili u misterij Božje darovane ljubavi“, poručio je biskup.
Kazao je zatim kako u životu svećenika Stjepana otkrivamo misterij i prisutnost svemogućega Boga pred kojim su naše riječi suvišne i nepotrebne da ne umanjimo sve ono što je s jedne strane vidljivo, a s druge strane nedokučivo i neizrecivo, a odnosi se na svetost života i trpljenja. „Ostaje nam jedino u ovim trenucima oproštaja od pokojnog brata Stanka zahvaliti Bogu što ga je stvorio, za sve što je kao svećenik ostvario svojim aktivnim pastoralnim radom, ali i svojom patnjom koju je dijelio s Kristom patnikom i raspetim našim Otkupiteljem. Zahvaljujemo Bogu što ga je pozvao k sebi i olakšao njegovoj duši i tijelu da se potpuno s Njime sjedine te u nebeskoj radosti slavi vječni Božić za kojim svi čeznemo, da se poslije ʼtrke ovozemnog životaʼ rodimo za nebo i uđemo u slavu Očevu.“
Biskup je na kraju homilije zahvalio Bogu za dar života svećenika Stanka: „Dok zahvaljujem Bogu za Vaš svećenički život, pastoralni rad, djela ljubavi kojima ste navješćivali Boga i za patnju s kojom ste proslavljali Njega, želim Vam u svoje ime, u ime umirovljenoga biskupa Antuna, svih svećenika, bogoslova, redovnika, redovnica i vjernika Požeške biskupije izreći veliko hvala. Neka Vam Gospodin otvorio vrata i raja te udijeliti ne samo vječni mir i ljubav, nego kako će Vas svojom svetošću preobraziti da Vaša radost bude vječna i da u Njegovom zajedništvu gledate i slavite ljepotu Božića i Sina Božjega.“
Nakon popričesne molitve od Stanka se u ime svećenika koji borave u Svećeničkom domu sv. Josipa u Zagrebu oprostio upravitelj Juraj Jerneić. 
Spomenuo je na početku kako je već dva puta pohodio Ivankovo radi ispraćaja Stankovih preminulih roditelja, a potom se ukratko prisjetio Stankova dolaska u Svećenički dom u Zagrebu. Na temelju intenzivne povezanosti posvjedočio je o zdravstvenim poteškoćama i svakodnevnim patnjama pokojnog Stanka te je ukazao i na razne izazove u pružanju potrebne skrbi i pomoći ističući pri tome važnu ulogu s. Kristijane. Opisujući njegovu vedru i optimističnu narav, naglasio je kako se Stanko hrabro nosio sa svim teškoćama. Osobitu je ljubav pokazao prema svojim roditeljima kada ih je u vrijeme ratnih opasnosti zbrinuo u zagrebačkim Šestinama. Govoreći potom kako je Stanko bio prisiljen deset godina provesti u bolničkom krevetu, upravitelj Juraj je rekao kako je plemeniti pokojnik uz sebe čuvao obiteljske fotografije svojih nećaka i za njih redovito molio. Zatim je podsjetio nazočne kako je Stanko ove godine obilježio 50. obljetnicu misništva, predstavio im je knjižicu koju su tom prigodom izdala njegova subraća svećenici, a u njoj se spominju i Stanka. Upravitelj Jerneić je zaključio svoj govor uručivši knjigu zajedno s fotografijama kao uspomenu pokojnikovu bratu Stjepanu.
Potom je u ime svećenika Požeške biskupije riječi zahvalnosti preminulom subratu svećeniku Stanku uputio je začasni kanonik Antun Prpić: „Stanko je dio naše generacije po studiju i boravku u bogosloviji. Zajedno smo zaređeni za svećenike prije točno 50 godina. Moje osobno sjećanje uključuje da smo nekoliko godina bili susjedi u službovanju, on u župi Đulovac i ja u župi Voćin. To naglašavam iz više razloga. Bili smo u ne baš ugodnoj situaciji, okruženje u našim župama nije nam bilo naklonjeno. Jednom mi je prigodom rekao kako je znao predvečer šetati naseljem, dijelom župe, ali da to više ne čini. Na pitanje zašto odgovorio mi je samo kratko: ʼČuo sam razgovor koji me uplašio. 
Pripremali su mi zamku i obuzeo me strah. Odlučio sam se povući.ʼ Nažalost, strah nije mogao izbjeći tijekom Domovinskog rata. Doživio je neugodnosti i teškoće koje su načele njegovo zdravlje. Relativno je brzo završio svoje svećeničke aktivnosti. Bolest je nadjačala njegove želje za djelovanjem.“ Ističući druge osobne primjere kanonik Prpić je poručio kako je Stanko bio velikodušan i strpljiv te je iza sebe ostavio djela koja se ne mogu zaboraviti.
Prisjetio se potom njegova boravka u Svećeničkom domu u Zagrebu naglasio je kako se nosio s teškim križem bolesti i patnje, ali je u svemu ostao postojan i vjeran Bogu. Svoj govor zaključio je riječima: „Dragi Stanko, uvjeren sam da tvoja duša živi kod Gospodina. Minuli su dani nevolje. Gospodin nije daleko od tebe, ili točnije, vjerujemo da si ti kod njega u miru i blaženstvu. Uživaj kod Gospodina u vječnosti, zagovaraj i nas da i ondje budemo ʼsusjedi u slaviʼ.“
Na kraju je biskup Ivo zahvalio upravitelju Svećeničkog doma u Zagrebu preč. Jurju, s. Kristijani te svim djelatnicima i korisnicima što su pokojnom Stanku bili velika podrška i pomoć kroz sve godine njegovog boravka u Domu. Nakon završnog blagoslova tijelo preminulog svećenika Stanka ispraćeno je iz crkve na mjesno groblje u Ivankovu gdje je biskup Ivo predvodio obrede ukopa.
