Sramota u Požegi: Ovako se ne otvara milijunski projekt
15.4.2026. | 11:28
D. Krstanović
Pregleda: 14099
FOTO: Arhiva, D. Mirković
Ako je postojala prilika da Požega pokaže da razumije važnost sporta, zajedništva i vlastite tradicije, to je bio trenutak otvorenja obnovljenog ili bolje rečeno novog stadiona. Umjesto toga, svjedočili smo događaju koji je djelovao kao da je organiziran iz nužde, bez ideje, bez ponosa i bez minimuma odgovornosti prema građanima.
Ovakav projekt ne otvara se „usput“. Ne otvara se bez programa, bez ljudi, bez emocije. A upravo se to dogodilo, stadion je pušten u funkciju gotovo tiho, kao administrativna stavka, a ne kao strateški iskorak za sport u gradu.
To više nije pitanje ukusa ili stila organizacije. To je pitanje ozbiljnosti upravljanja javnim projektima.
Izostanak bivših igrača nije samo previd, to je poruka. Poruka da prošlost ne znači ništa. Da oni koji su stvarali klub i punili tribine danas nisu vrijedni ni simboličnog poziva. Grad koji briše vlastitu sportsku memoriju ne može očekivati da će imati sportsku budućnost, osobito u vladavini aktualnog gradonačelnika Borislava Miličevića.
Još je poraznije što su potpuno zanemareni mladi, djeca i juniori koji bi trebali biti razlog svakog ulaganja u sport. Nisu predstavljeni, nisu uključeni, nisu ni spomenuti. Ako ni oni nisu u fokusu, postavlja se legitimno pitanje, za koga je ovaj stadion uopće napravljen?
Dolazak gradonačelnika Borislava Miličevića tek na drugo poluvrijeme nije samo loš protokol, to je simbolički čin koji jasno pokazuje razinu prioriteta. U trenutku koji bi trebao biti jedan od ključnih za gradski sport, takav pristup ostavlja dojam nezainteresiranosti ili, u najmanju ruku, nerazumijevanja važnosti funkcije koju obnaša.
Upravo tu dolazimo do srži problema, ne radi se o jednom lošem događaju, nego o obrascu ponašanja u kojem nedostaje vizija, inicijativa i osjećaj za javni interes.
Jer organizirati ovakav promašaj zahtijeva više od slučajnosti, zahtijeva potpuni izostanak koordinacije između grada, sportskih institucija i kluba. Ili još gore, potpunu ravnodušnost.
Posebno je indikativno da se u cijeloj priči izgubio kontinuitet. Stadion nije nastao preko noći. Njegovi temelji postavljeni su ranije, kroz mandate Vedrana Neferovića te u konačnici Željka Glavića u čijem je mandatu sportsko zdanje i ugledalo svjetlo dana. No umjesto da se taj kontinuitet jasno predstavi građanima, svjedočili smo pokušaju da se cijela priča svede na bezličan događaj bez konteksta i bez poruke.
Takav pristup ne odaje političku zrelost, odaje nesigurnost i nedostatak kapaciteta da se upravlja projektima koji nadilaze dnevnu politiku.
A kada se tome doda potpuna pasivnost uprave kluba i Požeškog športskog saveza, slika postaje potpuna, sustav koji bi trebao stvarati vrijednost ponaša se kao da mu je svaka nova odgovornost teret, a ne prilika.
U drugim sredinama ovakvi projekti postaju simboli optimizma, okupljanja i identiteta. U Požegi su, očito, tek formalnost koju treba odraditi. I zato problem nije stadion. Problem je što iza njega ne stoji jasna ideja, ni energija, ni ljudi koji bi ga znali pretvoriti u nešto više od betona i tribina. A grad koji ne zna prepoznati vlastite trenutke, teško može očekivati da će stvoriti budućnost.
