Došli su u Kulu bez ičega, za egzistenciju se bore lubenicama
31.10.2013.
Aleksandar Grlić
Pregleda: 13491
Spomenka i Stipan Jurčević na predstavljanju filma
(FOTO: Aleksandar Grlić)
U sklopu Mjeseca hrvatske knjige u Gradskoj knjižnici i čitaonici održana je sinoć premijera dokumentarnog filma "Kad život pukne ko lubenica". Film novinarke i redateljice Dunje Dubiel i snimatelja Dalibora Platenika nastao je slučajno. Redateljica je željela ispričati priču o proizvodnji lubenica u Kuli kod Kutjeva, koju su donijeli doseljenici iz Hrtkovaca u Vojvodini, no zapravo se pretvorio u priču o njima. Premijera je izazvala veliki interes jer su se mnogi Hrtkovčani naselili u Požeštini razmjenivši imovinu s lokalnim srpskim stanovništvom.
- Kada smo došli na teren i razgovarali s ljudima, tako je na površinu izbila politička i ljudska priča. Nije ju se moglo zaobići, pokazalo se da je ona dominantnija. Htjela sam raditi jednu vizualno atraktivnu priču, budući da su lubenici lijepe, velike i crvene pa je na kraju ispala jedna kombinacija lubenica i politike. Nadam se da ste osjetili da se radi o ljudima i o tome što im politika radi - rekla nam je Dunja Dubiel.
Na predstavljanu su bili prisutni i neki Hrtkovčani koji sada žive u Kuli. Ovaj primjer dobrovoljne razmjene stanovništva nipošto nije jedinstven u svjetskimrazmjerima, ali na ovim područjima jest. Neki od glavnih protagonista su Stipan i Spomenka Jurčević koji nisu imali takvu sreću kao njihovi ostali sumještani, došli su s dvoje djece u nepoznato doslovno bez ičega, uz to su još bili iz miješanog braka, nije im bilo lako.
- Zemlje nemam, posao nemam, nas četvero živi tu od danas do sutra, ja uvečer ustanem i mislim. Bože, nisam noćima spavala i meni je teško izdržati glad. Što reći djeci staroj četiri i tri godine? Nitko se nije sjetio da nemamo što za jesti o osim jednih naših prijatelja kod kojih smo se hranili mjesec dana. Žena mi je dala četiri tanjura, noža i vilice iako mi nije trebalo jer nisam imala što da stavim. Suprug i ja smo vukli prikolicu s oranice, znate što je prikolica traktorska s rudom - priča u dokumentarcu Spomenka.
Nakon više od 20 godina života Hrtkovčani su sada Kuljani i obratno. Mnogima su se djeca rodila ovdje ili se jedva sjećaju Vojvodine, ono što ih je ujedinilo je bila crkva koju su zajedno sagradili i njihov marljivi i poduzetni duh. Na zemlju, za kojoj su mnogi rekli da neće uspijevati, oni su donijeli lubenice i napredne tehnike obrade. Pitali smo Jurčeviće kako im se čini dokumentarac i kako im je danas.
- Na korak-dva smo od useljenja u novu kuću, imamo i jednu staru ruševnu. Tu nam je sada sve, tu se rodio i najmlađi sin. Dokumentarac nam se sviđa, jedino što nam se ne sviđa što je sve otišlo na politiku, nama je iskreno važnije kako prodati lubenice - rekli su nam kratko i skromno ovi marljivi ljudi.
- To je jedinstven slučaj da ljudi mijenjaju imovinu dok njihove države ratuju, a djeca između sebe sklapaju brakove. Ovo je jako bogata materija i nadam se da je film temelj budućim dokumentarcima. Mi smo jedna strašno bogata kultura. 1941. je selo imalo 96 obrta, bilo je centar zbivanja u Srijemu. Nama se pripisuje hrvatstvo, no nas nije bilo više od 60 posto, ali smo toliko snažno i korektno bili vezani uz Crkvu. Temelji toga su zapravo još od prvih naseljenika Albanaca. Nakon II. svjetskog rata smo nosili križ NDH, međutim smo politiku nekako izgurali u stranu jer smo bili strašno uspješni u poslu. Onda je došlo do "jogurt revolucije" kada su ukinuta prava građana. Glavno pravo je bilo na zapošljavanje. Tada je došlo vrijeme da privatnici počeli zapošljavati po nacionalnom opredjeljenju i s time je zapravo sve krenulo 1988. godine - ispričao je Antun Plivelić, predsjednik zavičajnog kluba Hrtkovčana.
