Treba li Požega imati svoju himnu?

06.01.2014.

Željko Lukić

Pregleda: 14415

U Požegi, na Orljavi - note
(FOTO: Arhiv Ž. Lukića)

Himnu imaju međunarodne organizacije, države, strukovna društva i udruge, sportski klubovi, političke stranke, županije, gradovi... A što je s gradom izuzetne glazbene i poetske tradicije?

Kad veterinari u Hrvatskoj zapjevaju svoju himnu na latinskom jeziku ili hrvatskom prepjevu, mnogi od njih ne znaju da je riječi za nju napisao Boro Pavlović, požeški književnik (1922.­ 2001.). Neke himne su vrlo stare, neke su nastale kasnije, a neke su, pak, posve nove. Himna nije himna ako nije službeno tako prozvana na najvišem upravnom tijelu bilo koje organizacije, bez obzira kada i kako je nastala. Tako jedino Hrvatski sabor može proglasiti najsvečaniju državnu pjesmu. Grad Požega ima svoj grb, zastavu, a nema himnu odnosno glazbenu "zastavu" koja će se izvoditi u svim gradskim svečanim prigodama. Ljepše rečeno, to bi trebao biti gradski zvučni suvenir i imao bi ne samo kulturološku, nego i turističku funkciju. O mogućoj županijskoj himni ne želim raspravljati jer je ova administrativna jedinica, uz štovanje vrijednu tradiciju u prošlosti, rastezljiva kao žvakaća guma, ima značaj samo pri zapošljavanju činovnika pa je moguće da se danas ­- sutra ukine kao i ostale županije, o čemu se već javno govori. Međutim, Primorsko-goranska županija je 2011. godine službeno donijela na skupštini svoju himnu, a ima je i Istarska županija.

Mnogi će stariji Požežani, potaknuti ovim pitanjem pohrliti s nabrajanjem svojih omiljenih pjesama iz gradskog ozračja, ovisno što se kome sviđa ili smatra da je himna "već odavno tu". Neslužbeno, dakako, brojne skladbe bi mogle ući u konkurenciju kao npr: staro­festivalske "U Požegi na Orljavi...", "Kukurzi se njišu", ili nešto novije "Požego slavonski grade" (D. Pecek ­ D. Pecek ­ D. Špegelj), kao i "Oj Požego" (V.V. Škorvaga) sa svečanijim sazvučjem. Neki bi s prijedlozima uronili dublje u prošlost, tražeći ih u bogatoj glazbenoj ostavštini Josipa Andrića ili po drugim prašnjavim notama s kraja 19. i početka 20. stoljeća brojne stare uglazbljene pjesme posvećene gradu na Orljavi; drugi bi se opredijelili za nešto modernije, a zaljubljenici u snažnu poetsku riječ znamenitih požeških pjesnika tražili bi samo odgovarajuću glazbu za stihove koji su se recitirali i recitiraju dalje od lokalne sredine (F. Ciraki, D. Cesarić, Zdenka Marković, Zlata Kolarić ­ Kišur, Branko Hribar...). Usput rečeno, Cesarić je velik značaj pridavao kompoziciji svojih pjesama pa ga stručnjaci smatraju najmuzikalnijim hrvatskim pjesnikom, što za posljedicu ima da je uglazbljeno do sada preko 50 (pedeset!) njegovih pjesama.

Možda bi netko preferirao izbor novih riječi za već postojeću glazbu koja svečanim stilom i ritmikom udovoljava klasične zahtjeve za himnom (od koračnice do apoteoze) iako to više nije pravilo. Baš kao i kod rasprave o likovnom suveniru, bit će i predlagača sasvim novih nota i riječi za požešku himnu. Postupak bi bio jednostavan: raspiše se natječaj, stignu radovi pod lozinkama, a stručni sud odluči što će predložiti Gradskome vijeću. Ha, bi li se moglo tako?

Zvuči jednostavno, ali u praksi nije. Kontroverzi svakojake vrste u takvim slučajevima bilo je oduvijek i bit će i nije to problem. Središnje je pitanje kako bi novo rješenje bilo prihvaćeno u javnosti, odnosno koliko bi vremena trebalo da verbalno-­glazbeni uradak "zaživi". Ili, što bi bilo tragikomično (a u nas je, nažalost, uobičajeno) da neka druga gradska vlast naprosto poništi rješenje prihvaćeno od prethodne vlasti i nametne svoje opcije. Himna, ma kako malu sredinu predstavljala, nije nešto što živi od dana do dana, od političkog izbora do izbora. No, vidimo da se zbog kojekakvih popišanih razloga htjelo ići na mijenjanje Ustava, ne bi previše čudila ni ova lokalna mogućnost. Ili još sličniji primjer na državnoj razini: sjećamo se da se svojevremeno išlo na mijenjanje himne bivše Jugoslavije jer glazbeno sliči na onu Republike Poljske, a tekst potječe iz Slovačke, odnosno za cijelog svog trajanja smatrana je ­ privremenom. Himnu "Hej Slaveni" je trebalo zamijeniti nečim novim, raspisan je natječaj u kome je prihvaćeno rješenje koje je na kraju naprosto palo u zaborav, a sama stara himna trajala je koliko i država koju je predstavljala.

Za one koji to još ne znaju: neslužbena gradska "himna" pod naslovom "U Požegi na Orljavi patke se peru" također nema ni trunka izvornosti: i glazba i tekst došli su iz Slovačke, s tim da se pjeva o Dunavu, a ne Orljavi! Izvorna je samo stara požeška poskočica "Pred kućom ti dva pataka...." (dalje vjerojatno znate).

Vratimo se naslovu: treba li Požega imati svoju himnu? Novu, staru, bilo kakvu ili nikakvu?

[email protected]

Samo registrirani članovi mogu ocjenjivati i komentirati članke. Ako još niste registrirani, registrirajte se ovdje. Ako jeste registrirani, prijavite se ovdje.