Ej, kad sam sinoć išla iz dućana
18.12.2011.
Željko Lukić
Pregleda: 21104
Nama i pošta
(FOTO: Arhiv)
Izreka: "Ni u trgovca mjerem ni u ćuke vjere" odraz je pretežito negtivnog odosa u prošlosti prema onima koji se bave "promitanjem".
Mnoga sela dobila su odavno dućane, tamo gdje ih nema posluju pokretne trgovine, a Požega je dobila još jednu mega – trgovinu.
Sol, šibice, kolomaz i „petrijol“ (petrolej), eventualno duhan – dugo su bili jedina roba koju je Slavonac kupovao u dućanu (roba državnog monopola). Sve drugo što je trebalo za kuću nabavljalo se od raznih obrtnika, na tržnici u najbližem gradu, ili se izrađivalo u vlastitoj režiji. A onda je, malo po malo, odjednom „ustrebalo“ čeljadi još koječega…
Imati dućan u selu trebala je biti blagodat za mještane, no s time je bilo kao i sa sjekirom: možeš njome cijepati drva, ali i udariti čovjeka – ovisi s koje strane se gleda.
„Kanogod u obće po svem svietu, tako i u Slavoniji imade jedno pleme ljudih koje se izključivo bavi samo trgovinom, krčmarenjem, pecivom rakije i različitim promitanjem. Ovo pleme tako se razgranalo da skoro ne ima sela gdje ga ne bi bilo. Oni…otvore kakvi dućančić pa prodaju duhan i kojekakve sitnarije. A buduć naši ljudi rado piju i puše duhan, i često trebaju različitih sitnarijah, to jatomice polaze takve trgovce, pa buduć neimavši uvijek novacah, uzimaju stvari na vjeresiju, a oni ne samo da rado daju, nego još i nude govoreć: eto samo nosi, pa kad pokosiš livadu, požanješ žito, ili obereš šljive i vinograd, onda ćeš mi dati u naravi siena, žita, kukuruzah, šljivah ili vina, a ja od tebe ne tražim novacah.“
Prepoznatljiv je rječnik i stil fra Kaje Agjića, jednog od prosvjetitelja koji je uz ostalo uzrok propadanja seoske zadruge vidio i među trgovcima koji su često u ime kamata uzimali od seljaka „plodovinu“ u daleko većoj vrijednosti od stvarne.
Otvaranje dućana u selu uzrok je i potkradanju zadružne imovine od strane zadrugara što fra Kajo osebujno opisuje: „ žene trebaju igalah i pamuka, cure pantljikah i maramicah, momčad lulah i duhana, a novacah ne ima, što će daklem ?... ona ukrade iz hambara žita… ona jajah i koje pile, momčad takodjer ili svoju il tudju gusku… pa trk u dućan.“
Trgovine su u to vrijeme uglavnom držali Židovi, Nijemci ili došljaci iz drugih krajeva što je pojačavalo moralnu odbojnost prema njima, uz iskonski crkveni mit kako je Isus istjerao trgovce iz hrama. Stoga je trgovačka branša jedna od rijetkih stvari kojom se Požežani nisu rado hvalisali kao mnogo čime ostalim. Dok se u islamu na svaki način glorificira i potiče trgovačka djelatnost (najpoznatija je ona „Lijepi li su mostarski dućani“ u kojoj je trgovac Mujo, kao u kakvom vicu, zaključao Suljaginu Fatu u magazu, jer se polakomila na zlato), dotle je domaći živalj kroz povijest trgovinu doživljavao kao nužno zlo, posebno u tradicionalističkom shvaćanju gdje je uglavnom samo glava kuće raspolagala novcem.
Požega se vrlo rano razvila kao obrtnički i trgovački centar koji je uvezenom robom opskrbljivao grad i okolicu, a trgovci su nabavljali robu koju domaći obrtnici nisu proizvodili. Zanimljivo je da je požeški trgovački centar u srednjem vijeku bio u ulici koja vodi prema Kaptolu (danas Ul. Hrvatskih branitelja), a ondje je bilo i sajmište (otud tradicionalni naziv za ovaj dio grada). I turska vlast je davala različite povlastice trgovcima, pa je u vrijeme Turaka zabilježeno čak 35 trgovaca koji su imali svoju mahalu u Vučjaku.
Poslije odlaska turske vlasti stanje u trgovini je gotovo isto, a izvan Požege dućana gotovo i nema. Stanje se mijenja tek od 1848. kada je Židovima dopušteno da se nastane u gradu i bave se trgovinom, a u isto vrijeme zabilježen je i porast broja trgovaca Srba. Svako veće selo vremenom dobiva po jedan dućan. Starosjedioci se gotovo i nisu bavili „špecerajem“, ako se ne računa prodaja vlastite obrtničke robe u radnji ili na tržnici.
Pojava robne kuće Na-ma 1960. bio je velik događaj za cijelu tadašnju općinu, a nešto kasnije otvorena je i robna kuća Slavonka. Kao što je poznato, obje su neslavno propale. Zanimljivo je da je poslije 2. svj. rata požeška općina bila jedna od posljednjih koja je dopustila otvaranje privatnih trgovina – tek sredinom 80-tih dobivene su prve dozvole i to po strogo propisanim artiklima, uglavnom sitničarskom robom.
Prva veća prodavaonica nakon toga bio je tzv. maxi-shop iza vojarne, da bi tek nedavno grad dobio nekoliko velikih trgovačkih centara. Za druga naselja da i ne govorimo. Je li takvo zaostajanje nastavak mentaliteta svakovrsne netrpeljivosti prema djelatnosti, nesposobnosti lokalnog društvenog trgovačkog sektora (poduzeće „Požeška dolina“), konzervativnosti vlasti ili kojeg drugog razloga, pa i svih zajedno?
Dućani su vremenom postali dio seoskog društvenog života kao i krčme, pa nije rijetkost i danas u nekim selima vidjeti kako „baje“ ispijaju pivo sjedeći na dućanskim stepenicama. Generalni animozitet prema trgovcima nestajao je pomalo, naturalne razmjene više nema, ali još ima tu i tamo kupovine „na teku“, odnosno na poček. O trgovcima i trgovini nema baš mnogo pučkih pjesama ili izreka. Značenje je vremenom izgubila izreka: „Ni u trgovca mjere, ni u ćuke vjere“ (trgovac zakida na mjeri, a psetu ne možeš vjerovati da te neće ugristi), a tek ovlaš se u kontekstu poneke pjesme spominje dućan, kao npr: „Kad sam diki kupila duvana – savio se ružmarin diki za šešir..“ ili: „Ej, kad sam sinoć išla iz dućana – susrela me moga dike nana…“ .
I u novije vrijeme zadržali su se među starijim Požežanima i seljacima nazivi za pojedine požeške dućane (barem dok su postojali) prema imenima poslovođa ili davnih vlasnika: „gvožđana kod Puhmajera“ (željezara na trgu koja je postojala do nedavno, a sada je nažalost zatvorena), „non-stop kod Joce Patoča“ (danas trgovina drangulijama u Radićevoj blizu pruge), knjižara „kod Martina“ (danas poslovnica banke na trgu), „roba kod Marićke“ (tekstil i vuna u Radićevoj, preko puta „Joce Patoča“) itd. Valja napomenuti da je izraz „roba“ nekada u Slavoniji označavao rublje, tekstil, odjeću i slično, a ne ostale artikle.
Neki su uporno odolijevali gospodarskim i drugim promjenama, kao npr. mali dućančić u suterenu današnje zgrade Crvenog križa (sada Osječka 12) gdje su se do kraja 60-tih godina prošlog stoljeća prodavale čak i kožne kandžije s kićankama i druga roba za potrebe seljaka, ali i kirijaša kojih je bilo dosta u Požegi i okolici.
U najnovije vrijeme kojekakvi „butici“, prodavaonice drangulija i sl. brzo se otvaraju, a još brže zatvaraju. Malim dućanima je odzvonilo dolaskom golemih trgovačkih lanaca i prodajom raznolike robe na kioscima, premda još ima onih koji se teškom mukom odupiru.
Premda postoji golem broj fotografija, crteža i umjetničkih slika s eksterijerima Požege, pa čak i interijerima nekih reprezentativnih zgrada, gotovo da i nema onih koji prikazuju dućane iznutra. Jedna od vrlo rijetkih je ulje na platnu Stjepana Čalića „Seljanke u trgovini“ iz 1917. g. , slika koja prikazuje dvije mlade žene u nošnji, baku koja izlazi i trgovca Đoku Jovanovića koji pokazuje robu. Kroz otvorena vrata vide se djelomično „bolte“. Valja nešto reći o toj malo poznatoj slici.
Neki požeški povjesničari umjetnosti su svojevremeno olako ustvrdili da je ovo slika dućana u prizemlju današnjeg muzeja, dakle to bi trebala biti nekadašnja „Trgovačka kuća Julio Kraus“. Ne bi se reklo. Naime, detalji na slici, perspektiva udaljenosti, te svjetlo i sjena ukazuju na nešto drugo: vidi se kroz vrata dućana prozorčić i krov iznad bolte, a njena veličina na slici ukazuje na veću udaljenost od ulaznih vrata, odnosno bolte s druge strane ceste. Dakle, otpada istočna strana zgrade, a samo otuda se ulazilo u dućan. Ako, pak, misle da je to nekakav drugi, davno postojeći ulaz sa sjeverne strane zgrade (kraj ulaza u muzejsko dvorište), ne bi se onda naslikane sjenke protezale u naslikanom pravcu – na lijevu stranu. Slikar je očito skicirao sliku u poslijepodnevnim satima i to u dućanu koji se jedino mogao nalaziti preko puta sjevernog dijela muzejske zgade dok mu je sunce sjalo s jugozapadne strane, odnosno na uglu Ulice M. hrvatske i Županijske.
Je li trenutno na tome uglu trgovina tekstilom, obućom, drangulijama… čak nova birtija, poslovnica banke, ili druga gradu nepotrebna ustanova za „promitanje“, kako kaže fra Kajo? Ma, tko bi svaki dan ondje zagledao i pamtio sva „promitanja“!
