Jedini u Hrvatskoj radi potkove za konje: ¨Kovači su traženiji od informatičara¨
22.11.2014.
Aleksandar Grlić
Pregleda: 14880
Antun Renka
(FOTO: Aleksandar Grlić)
"Počeo sam se 70-ih godina prošlog stoljeća aktivnije baviti kovanjem. Otac mi je također bio kovač, izučavao je šegrte i ja sam bio sedmi po redu. Ispit sam polagao kod Nerude u Požegi. Sin Tomislav je u vojsci, ali i on je naučio zanat", prisjeća se Antun Renka iz Sulkovaca pokraj Pleternice, jedan od posljednjih kovača u Hrvatskoj koji izrađuju potkove za konje. Izrađuje on još svašta, od povrtlarskog alata do lemeša za plugove iako je u mirovini. Ne daju mu ljudi mira, nekako uvijek nađu kovača iz Sulkovaca pa ga čak i zovu u druge države.
- U kovačkom zanatu radi se općenito sve. Kuju se sjekire i lemeši, okivaju se kola, prave se dijelovi za plugove, sve što je potrošni materijal. Radio sam vrtlarski alat i krampove. Nema toga što se nije radilo i sve se pravilo ručno. Sin mi pomaže kad je slobodan. Popravljamo sve poljoprivredne alate, od sadilica i tanjurača do plugova. Zvali su me potkivati konje i u Bosnu. Bilo je i dolje majstora, ali su nestali tijekom rata. Ljudi me zovu i iz Njemačke za plugove i lemeše. Budući da sam invalid u mirovini, radim maksimalno četiri sata dnevno. Ljudi me toliko zovu da ne mogu napraviti sve što traže - kaže Antun kojeg posao nekako uvijek pronađe jer za dobrog majstora se daleko čuje, a za posljednjeg još više.
- Prije četrdeset godina na drvene kotače su se navlačile šine i prije sedam godina došao mi je čovjek da mu okujem drvene tokove. Onda sam stao pet minuta da se prisjetim koji alat trebam uzeti jer to nisam radio trideset godina. Sjetio sam se da trebam "radapciger" i "falp". To su njemački izrazi koje mi kovači koristimo. Onda se naloži vatra u dvorištu. Obruč se stavi u vatru. Točak se stavi na falpove i navuče se radapcigerima. Stavi se u vodu da se ohladi i toliko se stegne da može izdržati pet godina. Takve kotače koriste kočijaši na Zlatnim žicama i Vinkovačkim jesenima - opisuje nam Renka najneobičniju narudžbu.
Zbog bolesti više ne radi puno, ali nada se kako će jednog dana dobiti nasljednika. Čelik i kovački oganj je Renkama u krvi.
- I dan-danas se može dobro živjeti od kovanja. Sada je još bolje nego u moje vrijeme. Kad kovač napravi potkovicu, mora je oblikovati po konjskom kopitu. To je umjetnost danas. Ja sam jedini od Dubrovnika do Vukovara koji to još radi. Imam stare klijente, a dođu mi i mnogi koji su samo čuli za mene. Dođu u Sulkovce pa me traže. Mlađi unuk ima šest-sedam godina. Majka ga uvijek grdi jer vraća kući sav prljav. Hvata kliješta i ključ i zove me: "Djede, ja ću raditi s tobom". Interesira se više za to nego za igračke. U škripac stegne komad lima i udara ga čekićem kad vidi mene. Neće nigdje drugdje nego u radionicu. Nadam se da će za tradicija opstati u obitelji. U današnje vrijeme više se traži kovač nego informatičar. Ljudi iz Babine Grede su mi rekli: "Majstore, imamo puno konja. Radije bismo imali kovača nego liječnika". Liječnika ima posvuda, a kovača nema - zaključuje majstor Renka.
