Budimpešta - kraljica Dunava
05.05.2012.
Ivan Jakovina
Pregleda: 16567
Budimpešta
(FOTO: Ivan Jakovina)
Dunav je, nakon Volge, druga najduža i druga vodom najbogatija rijeka u Europi, te najduža rijeka u Europskoj uniji. Dunav je jedina velika europska rijeka koja teče od zapada prema istoku. Nakon puta od 2850 kilometara rijeka se ulijeva u Crno more. Na svom putu rijeka susreće i prolazi kroz različite i zanimljive krajolike i gradove bogate europske raznovrsnosti. Negdje na polovici dugog toka rijeka susreće najveći grad koji se smjestio na njezinim obalama. Raskošna Budimpešta zauzela je svoje mjesto na obalama Dunava i, kao takva, najveći je i najznačajniji dunavski grad.
Budimpešta je glavni grad Mađarske. Političko, industrijsko i kulturno središte ove države postao je jedinstveni grad 1873. godine spajanjem starog Budima na desnoj obali s Peštom na lijevoj obali Dunava. Budimpešta je, uz Beč, bila središte Austro-Ugarskog carstva što je lako vidljivo po raskošnoj arhitekturi, velikim avenijama i po monumentalnim građevinama.
Jurili smo maglovitom autocestom sa šest traka prema novome gradu, Budimpešti. Jaka kiša i magla nisu dale naslutiti koliko smo daleko dok je maleni ali nezaustavljivi Renault 4 gutao mađarske kilometre. Ovaj automobil, kupljen namjenski za putovanja, ovim sam putem testirao za sva naredna koja će doći. Prešavši gotovo 400 km ispred nas se u magli počela nazirati Budimpešta. Ušavši u grad, nastavili smo se vozati još nekih sat vremena po gradskim ulicama, mostovima, avenijama. Tražeći hotel jureći po mokrim gradskim ulicama, guštali smo prve minute boravka s kojima je došlo i sunce pokazavši nam pravi put. Grad ogroman, dan sunčan i hladan, vjetrovi iznad Budima vrtlogom čiste ulice praveći tako korisno i zanimljivo djelo.
Smjestivši automobil na parkiralište a stvari u sobu, poveli smo se nagonom koji nas je tjerao na uspon, gore na Citadelu, na brdo Gellert kako bismo prvo vidjeli grad, promotrili s čime to imamo posla sljedećih nekoliko dana. Citadela općenito, uzvišen je, utvrđen prostor koji svojim simboličnim značenjem predstavlja čovjekovo unutrašnje sklonište, spilju srca, prostor komunikacije između ljudske duše i božanstva. Smještena visoko iznad grada, mjesto je s kojeg se može vizualno spoznati veličina grada, tj. njegove nizinske polovice Pešte. Strateška tvrđava je mjesto interesa posjetitelja koji se nestrpljivo penju kako bi ovjekovječili svoje postojanje u ovome gradu pa se uspuhani još brže spuštaju u neke od gradskih restorana. Ugodna šetnja po tvrđavi, mir u promatranju Dunava i njegovog vjernog grada nije moguća, previše je posjetitelja, sunce u dane vikenda privlači ljude na ovakva mjesta.
Ipak, zadovoljni viđenim, spuštamo se prema gradu, njegovoj rijeci i mostu. Erzsébet híd ili Elizabetin most nije najznačajniji gradski most ali nam je već dobro poznat u našem dosadašnjem osvajanju grada. Jedini je most koji nije vjerna kopija svoga prethodnika, sa svojih šest prometnih traka spaja dvije dunavske obale posljednih pedeset godina. Noću je most raskošno osvijetljen i, iako nije dio arhitektonsko-povijesne gradske pozornice, svojom pojavom plijeni zasluženu pažnju. Na njegovom peštanskom kraju nalazi se najstarija gradska crkva iz 14. stoljeća, mjesto je to s kojeg počinjemo šetnju.
Obale Dunava žive su i zanimljive cijelim njegovim gradskim tokom. Grad je to koji uistinu živi na rijeci. Restorani, brodovi, šetnice, kafići, noćni klubovi, svi ti sadržaji plove na velikoj rijeci i spajaju tako dvije gradske obale bolje negoli to čine mostovi. Ipak, čini se da nitko doslovno ne živi na rijeci, niti sam primijetio brodice budimpeštanskih riječnih barbi, čini se, još neiskorištenog potencijala. Ovdje, s istočne obale Dunava, lijepo se vidi njegova suprotna obala sa svim svojim raskošnim građevinama. Citadela sa spomenikom Oslobođenje započela je niz koji se nastavljao preko budimskog dvorca prema Ribarskoj tvrđavi. Najznačajnija među njima, Budimski dvorac, nekadašnje sjedište mađarskih kraljeva, dao je izgraditi hrvatsko-ugarski kralj Bela IV. Dvorac je veličanstven noću kada raskošno osvijetljen dominira gradskim obzorom.
Noć je bila ta koja je svojom tamom sakrila neke, a uveličala druge dijelove grada. Cijeli Dunav je bio išaran zlatnim svjetlima velikoga grada koji se sada uvukao u svoje ulice, restorane, kafiće ... Na poziv novih prijatelja, Mađarice Aniko i Norvežanina Hamida, odlazimo u jedan od mnogih gradskih kafića. Ovaj imena Amigo rockabilly tematike postaje naše večernje utočište i mjesto novih saznanja i informacija. Jedna od njih, Pálinka, kao nova spoznaja i sredstvo lakše komunikacije, nametnula se te večeri kao najkonzumiraniji simbol Mađarske. Ova voćna rakija, karakteristična za Mađarsku, dolazi u raznim okusima i svojim okusom opravdava ime koji dolazi od slavenskog “Pálit”, paliti. Uz piće domaćina, ono rađeno od maka, i internacionalne zvukove 50-tih, druženje se oteglo dugo u noć i razgovor s novim prijateljima je ugodno zaključio večer. Vraćajući se istim putem u hotel čak su i budimpeštanski arhitektonski velikani počinuli ugasivši rasvjetu na svojim raskošnim pročeljima.
Sljedećeg dana, kasnije buđenje i spoznaja da je pola donesenog novca potrošeno u sinoćnjoj veselici. Početna se zbunjenost pretvara u prihvaćanje situacije kakva jest. Nezgodno je baratati s tisućama forinti, čovjek se lako pogubi s novom valutom, pogotovo kada se nađe u ugodnom društvu i u opuštenoj atmosferi. Vjetrovita, suncem okupana Budimpešta nudila je toliko toga za vidjeti i nije bilo vremena za kalkulacije. Spuštamo se na obale Dunava i prelazimo ga preko Lančanog mosta. Széchenyi lánchíd jedan je od najprepoznatljivijih simbola Budimpešte i ujedno prvi trajni prijelaz koji je spajao dvije gradske obale Budim i Peštu. S obje strane nalaze se veliki tornjevi koji nose masivne lance po kojima je most i dobio ime. Prešavši Dunav našli smo se u na poznatom tlu i zakoračili dublje u povijesno-urbanu Peštu.
Gradske ulice su bile mjesto poznatog Uskrsnog sajma koji je sa svojim kulturno-glazbenim programom obogatio ionako zanimljive gradske ulice. Štandovi s tradicionalnim mađarskim proizvodima, glazbene manifestacije i razna druga događanja zaokupila su našu pozornost tako da smo se u trenu našli na poznatoj Váci utca. Ulica Vaci glavna je gradska pješačka zona, natrpana restoranima i kafićima s jedne i skupim trgovinama s druge strane. Ovaj gradski prostor je žila kucavica urbane Budimpešte.
Prešavši poznatu utcu našli smo se pred impresivnom Bazilikom sv. Stjepana, trećoj po veličini crkvi u Europi. U bazilici se nalaze mumificirani ostaci prvog mađarskog kralja Stjepana I. Sunce je i dalje neumorno sjalo ali je temperatura bila niska što nas je navelo na daljnje kretanje. Jedna je zgrada u Budimpešti nosila titulu najveće u Europi i druge u svijetu, bila je to Sinagoga. Sagrađena je sredinom 19. stoljeća u maursko-bizantinskom stilu što turiste katkad zbunjuje jer na prvi pogled pomisle da je to – džamija! Ova sinagoga je u svom susjedstvu imala nekoliko zanimljivih autohtonih mađarskih restorana koji nam postaju zgodno mjesto predaha. Ručavši karakterističnu nacionalnu hranu koja se ne razlikuje previše od naše, slavonske kuhinje, krenuli smo prema hotelu.
Imali smo još nekoliko sati do polaska. Vidjevši više puta žuti tramvaj, dvojku, koja je vozila znatiželjne turiste uz obalu Dunava, odlučili smo se povesti nekoliko stanica ne razmišljajući previše tog trenutka o cijeni vožnje. Bila je to tramvajska dokolica koja je već na prvoj stanici prekinuta dvojicom službenika koji su tražili karte. Kako karte nismo imali, ispraćeni smo na stanicu kako bi nam naplatili kaznu koja iznosi oko 50 eura po osobi. Bio je to novac koji nismo imali pa smo se na kraju ipak uspjeli dogovoriti plativši popularni mito u iznosu od tridesetak eura. Bilo je vrijeme za polazak jer forinte nisu bile sigurne u našim rukama, a valjalo je još natočiti gorivo.
Sjeli smo u Quatrelle, ultimativno putno vozilo, u neumoljivog gutača kilometara koji nas je odvezao na obalu Dunava suprotno od najprepoznatljivijeg simbola Budimpešte, veličanstvenog Parlamenta. Ova 250 metara dugačka građevina proteže se uz Dunav i čini jednu od najimpresivnijih građevina koje smo vidjeli. Ovo remek djelo arhitekture projekt je Imre Steindla, arhitekta koji se u isto vrijeme natjecao za projektiranje Berlinskog parlamenta. U Berlinu su ga odbili i izgubili, a Budimpešta je dobila ovaj prekrasni parlament čiji odraz u Dunavu povećava vizualni efekt i stvara gotovo nestvaran prizor.
I zadnji trenuci u Budimpešti došli su kraju te je bilo vrijeme za putovanje, koje je i samo po sebi, u vozilu namijenjenom za putovanje sa stilom, bilo svojstveno iskustvo. Kako je dan bio lijep, stali smo na Balatonu u gradu Sziofoku. Ovo malo mjesto je najjači turistički grad mađarskog mora i svojim uređenim šetnicama i plažama daje naznake da je ljeti ovdje vrlo zanimljivo. Tog hladnog proljetnog dana labudovi su bili jedini koji su razigrani uživali u velikome jezeru i koji su nas ispratili na put doma.
Plava četvorka je prošla svoj prvi test i pomogla je da ovaj put u Budimpeštu postane jedno novo, zanimljivo iskustvo. Budimpešta, s pravom nazivana kraljicom Dunava, izniman je grad, veličanstvene arhitekture i ritma. Ritam koji svaki grad živi, njegov puls, beat je taj koji na kraju odredi kako ćemo ga doživjeti. A onaj u Budimpešti je baš kao i tok velikog Dunava, vječan i odmjeren.
