TUŽNA ISPOVIJEST MLADE HRVATICE IZ NJEMAČKE: Svaki dan se pitam hoću li se ujutro probuditi, ali kako da odem, gdje da odem?
Nasilje nad ženama
(FOTO: Pixabay)
Ubojstvo 38-godišnje Hrvatice Brigitte H., koju je u njezinom domu u njemačkom Bad Soden-Salmünsteru u utorak ubio 42-godišnji suprug Rudolf H., izazvalo je šok, nevjericu, tugu među brojnim ženama.
Mnoge je sudbina majke dvoje djece potakla da otkriju svoja iskustva, ispričaju istinu o situaciji u kojoj se nalaze. Najčešće to čine u Facebook grupama u kojima su članice žene i čine to anonimno. I Brigitta je bila članica nekoliko Facebook grupa. Vjerojatno je čitala anonimne ispovijesti žena koje otkrivaju svoje probleme, ali sama se nije usudila potražiti pomoć.
Na žalost, završilo je najgore što je moglo. No, njezino ubojstvo potaklo je jednu ženu, članicu grupe “Žene u Njemačkoj”, da otkrije istinu o svom životu.
Njezinu priču, objavljenu u Facebook grupi “Žene u Njemačkoj” objavljujemo u cijelosti. Iskreno se nadamo da će ova priča potaknuti sve žene koje se nalaze u sličnoj situaciji da potraže pomoć na vrijeme, ma koliko teško bilo.
Dugo razmišljam da iznesem i ja svoju priču.. Ali, priča moje prijateljice iz Splita, pokoj joj duši, mnogo me potresla, zato što smo živjele sličnu priču. Njezina me sudbina nagnala da ipak iznesem priču o svojoj sudbini.
Znate li.. Ja nju razumijem. Zašto je dozvolila da je ubije? Zašto nije otišla odmah od njega kada su počeli problemi? Zašto se nije obratila u kuću za zaštitu žena od zlostavljanja? Zašto nije nazvala policiju prvi put kada je izrazbijao stan?
To su sve vaša pitanja i u vašim glavama… Ima ih još jako puno. Ali.. Znate li zašto nije?!
Nije, kao što nisam ni ja, kao što nije mnogo žena u ovoj grupi. Nas ovdje bar 30 posto isto proživljavamo ili smo preživjele. Eto, neke su kobno završile.
Ja sam jedna od njih koja se svake večeri pita, hoću li se ujutro probuditi živa i zdrava….
Kako da odem? Gdje da odem?
Dvoje male djece, Radim za 600 eura i ti novci idu u kuću nisu kod mene, sama sm u Njemačkoj, imam samo svoju djecu i podršku jedne prijateljice. Samo jedne.
Znate li, godinu dana se pripremam razgovarati s mamom. Htjela sam se vratiti kući… Za Božić je bila prilika… Jedan dan smo ostale same, rekla sam joj samo pola problema. Ali, dovoljno. Ona mi kaže, kćeri vidiš sve je to život, prati te moja sudbina.. Ali moraš da trpiš. Žao mi je. Djeca trebaju oba roditelja. Kako sam trpjela ja za tebe tako moraš i ti.
Nemam podršku ni majke!
Nemam podršku od mame… Od koga onda da se nadam da imam podršku i pomoć… Da idem u drugi stan… Gdje su mi novci, gdje da ih nađem…. Psihički sam počela padati… Više puta sam poželjela da me nema… Svaki put moja kćerka bude ta koju pogledam pa mi da snage da idem dalje…
A vidite sad nema dana da ne nasrne na mene pa razbije danas tv, sutra staklo, prekosutra tanjur i tako svaki dan.. Svaki dan evo već godinu dana iščekujem kada će početi mene.. Psihički me maltretira do te mjere, ne mogu ni da opišem. Psihičko zlostavljanje, maltretiranje, ponižavanje o vrijeđanju i psovkama da ne govorim. Prijetnje ubojstvom redovno. Do, sad me nije udario. Ali, više bih voljela da me i tuče nego sve ostalo što doživljavam. E, to je razlog zašto ne mogu da se obratim u tu kuću za žene jer oni primaju ako imam dokaz fizičkog maltretiranja…
Pakao traje tri godine
Moja situacija traje tri godine. Zaključana.. Kada jedem zašto jedem tako, kada se kupam, što radim toliko. Kada idem da spavam zašto spavam. Nismo seksualne odnose imali jako dugo.. Ja jednostavno mrzim tog čovjeka i taman da me ubije neću s njim imati odnos. To mu i kažem.. Danas me nazoveš kurvom, jebenom zero ženom, pometeš mi cijelu familiju i svetce što postoje, prijetiš da ćeš me ubiti ovako il onako onda očekuješ da idem s tobom u krevet.. Ne.. Njegova agresija se počela očitovati pred djecom i na djeci.. Vremenom je sve gori..
Meni je 26 godina, slobodno mogu reći da sam jako dobra osoba i lijepa, da, nisam ružna. (nisam izgubila svoje zamopouzdanje još) za druge činim više nego za sebe… Što čekam, čemu se nadam… Ja sam svoj mir pronašla u Bogu, svaki dan proučavam i učim svete knjige i zaista imam veliki duševni mir.. Čekam neku priliku, da se nešto dogodili da se riješim ovog pakla… Nadam se da će nas Bog sve pogledati koje smo u istim ili sličnim situacijama. Da će doći vrijeme naše slobode za koju trenutno živimo.. Mnogo nas nema rješenja.. Sve vi možete reći, ma zašto trpiš kupi stvari idi od njega.
Ali nitko ne zna kako je meni, ili ovoj ženi koja sad čita i plaće i razmišlja eto vidiš d a nisi jedina” nitko ne zna kako je nama jer nisu hodali u našim cipelama… Neke zaista nemamo mogućnosti i načina da odemo.
Ja sam sama, na mini Jobu, bez podrške ikog, bez mogućnosti da uštedim da bi mogla otići negdje, bez pomoći nekog. Znači, moje je da sjedim, da šutim, trpim da se molim i da čekam.. Što mi drugo preostaje… Svaki drugi pokušaj izaziva strah da završimo kao naša, sada već bivša članica prije neki dan.
Nema nikoga da mi pomogne
To je samo mali djelić onoga kako ja živim svoj (kako moje kolegice kažu) savršen život. Sa strahom, strepnjom, u razmišljanju i iščekivanju..
Voljela bih samo da sve mi prestanemo, kada jedna žena napiše post, svoju priču nešto slično mome. Znajte da joj tad treba samo lijepa riječ, jer joj u tom trenutku toliko teško da jednostavno ima potrebu sve istipkati poslati u grupu i olakšati dušu koliko toliko…
Na takav post, ako nemate neku posebnu riječ podrške, puknite joj jedno srce… Više od toga ne može da je usreći vjerujte mi.
Molila bih i na ovom mom postu nema glupih komentara, ti možeš, ti trebaš ovo ili ono. Dovoljno je bilo teško napisati ovo. Sve mi koje isto prolazimo vrlo dobro znamo da se otići ne može tek tako. Uvijek treba da se dogodi taj neki konačni fitilj, neko rješenje, nešto od Boga.. I desit će se… Samo nemojte izgubiti vjeru u sebe i u Njega. On nas gleda i iskušava.Moramo biti jake.
izvor: Fenix-magazin/MD
