Uz automobile vozile su konjske i volovske zaprege
25.3.2018. | 10:59
Mladen Mirković
IZVOR: Željko Lukić
Pregleda: 7264
FOTO: M.M.
„Vozili se u kolima Turci
kroz šaraglje ispale im … sablje“.
Ovaj mali detalj iz popularnog bećarca govori o tome kako slavonska zaprega ima utjecaja u govornom i pjevanom folkloru. Koliki značaj je imala u seoskom svakidašnjem životu ne treba ni napominjati – zapregom se prevozio svakovrsni teret i ljudi bilo da se radilo o radovima u polju, putovanjima ili svečanostima. Požeški trg je kao i mnogi drugi nekada vrvio raznovrsnim zapregama, a kao dijete pamtim da su iz rodnog mi Vetova dolazila kola i ostavljala se u našem dvorištu u Požegi dok seljani obave posao u gradu. 
Na Terezinskom trgu nalazila se krčma čije veliko dvorište je bilo glavno požeško parkiralište za zaprege, ako se ne računa glavni trg. Tu funkciju je obavljala čak do 60-tih godina prošlog stoljeća.
Gledamo danas mnogo kojekakvih slavonskih zaprežnih „revija“ s uparađenim zapregama, uglancanim kolima obavezno obojanim u žutu boju (kao da nema druge?), kričavo obojanim i prelakiranim metalnim (pa i drvenim) dijelovima, okićenih raznim šarenim drangulijama i kožnim sicevima s naslonom. Mnogo je tu kiča i nakarade koji nemaju veze sa stvarnim nekadašnjim izgledom, iako su imućniji seljaci u prošlosti imali uljepšane očuvane zaprege. Iako se pri spomenu zaprege odmah pomisli na konje, valja reći da su kod manje imućnih seljaka, koji uglavnom nisu mogli priuštiti konja, u kola bili upregnuti volovi.
Prosječna seoska kola bila su sasvim drugačija: drvo je bilo sivo i rasušeno, metal na površini zahrđao, orma i kožne „kajase“ (bilo je kajasa i od užadi) pocrnjeli od starosti, a sjedilo se na običnoj dasci preko koje je bilo prebačena stara deka. Običan seljak bi tek za svadbe i druge svetkovine - koliko je mogao - uljepšao i okitio zapregu, više prekrivajući mane „šarenicama“ (vunenim prekrivačima) nego bojajući truljave dijelove na kolima i konjima, jer je bilo preskupo bojati, a lakovi nisu ni postojali.
Za radove je zaprega sadržavala samo ono osnovno, a prema vrsti tereta uzimala se i dodatna oprema: „šemper“ (savitljivo drvo i lanci) kad bi se vozilo veliko bure ili nešto kabasto, „pauzna“ za sijeno, slamu i slično. Uvijek je valjalo imati pri ruci i kolomaz kojim bi se podmazivale osovine na kotačima kao i okrugla željezna tarna ploča na koju je bilo nasađeno rudo da bi se smanjilo trenje kod zakretanja. Još i danas stariji seljani znaju jako našminkanu curu reći da je „kolomazovica“. Zimi kad je bilo snijega vozilo se saonicama koje su bile još jednostavnije izrade nego kola, o čemu smo već pisali.
Sasvim druga priča su fijakeri u Požeškoj dolini koje su posjedovali rijetki vrlo bogati seoski gazde ili građani Požege. U većem broju su se nabavljale jednostavnije i jeftinije „čeze“ sa samo dva kotača. Bilo je i privatnih vlasnika kojima su njihovi fijakeri služili kao taksiji. 
Premda takova zaprega nije ostavila usmene tragove u pjesmama ili uzrečicama iz požeškog kraja (kao u onoj iz Sombora), ipak se barem u posljednja dva stoljeća (ako ne i više) požeške prošlosti slobodno moglo reći da „fijaker stari ulicama luta..“
Koliko su gradska i seoska prijevozna sredstva dugo bila prisutna u gradu na Orljavi, svjedoče stare fotografije na kojima uz prve automobile voze konjske i volovske zaprege, a zaprege su se još jako dugo kretale požeškim ulicama i kad su prešle na gumene kotače
Svima poznati domaći izrazi vezani uz seosku zapregu su spomenute „šaraglje“ (ili šarage) – stražnji dio kola gdje je bilo mjesto za manje ugledne putnike ili teret. Još i dan danas onaj tko se vozio autobusom na zadnjim sjedalima zna reći: „sjedio sam u šaragljama“. Tu su i „vagiri“ (ili „vangiri“) na koje su bili upregnuti konji, te livča ili lijevča, koja je donjim dijelom bila spojena na osovinu korača, a gornjim se držala za stranicu zaprege. Ova posljednja stekla je kultni status u slavonskom rječniku samo zato što je - iskrivljena! „Kriva je livča“, znao bi Slavonac reći umjesto istoznačne fraze „pojeo vuk magare“, odnosno kada bi se zataškavale nevaljale stvari, a krivci se ne bi otkrivali.
Koliko je uzrečica, pjesama, poslovica u kojima se spominje kandžija, potega, vangir, rudo, orma, livče, šaraglje, kotači… Tako su djeca pjevala:„Cigo - migo na tri točka posrala te moja kvočka), a mudrost je nosila uzrečica „Uzdaj se u se i u svoje kljuse“ kao i za nesretnika na kome su se „slomila kola“, ili nagla čovjeka koji „trči pred rudo“.
Antologijski su stihovi Svatovca: „Stala kuma na potegu, pa sve veli neću, a na kuma namiguje da se kola kreću“, dok malo koji stariji Slavonac ne zna ove: „Curo moja metni mene na se / ako triba uzet ću kajase“ ili još poznatiju: „Mala moja, miči noge širom / da te baja opali vangirom“. Dakako, ovi predmeti su samo metafora za „nješto drugo“.
