Život mlade obitelji iz Novog Štitnjaka na njemačkoj adresi
25.10.2020. | 09:42
Kristina Šimić
Pregleda: 14160
FOTO: Autor/Izvor M.M. privatni album
Mlade obitelji napuštaju Hrvatsku, činjenica je koje više nikog ne čudi. Prihvaćamo je kao nešto normalno, nešto neizbježno, dio svakodnevice na koju smo svi naviknuli. Prošećete li uvijek užurbanim požeškim centrom, moglo bi vam se na trenutak učiniti da se u našem Gradu nije ništa promijenilo, ali samo na trenutak, dok ne spoznate da na terasama kafića, licima prolaznika koje nasumično susrećete više ne raspoznajete poznata lica. Lica vaših srednjoškolskih prijatelja, radnih kolega, rodbine.
Što je to što tjera mlade ljudi iz Požege i njezine okolice pokušali smo doznati u razgovoru s Mihaelom Mihić. Mihaela je 34-godišnja majka dvoje djece, koja je sa svojom obitelji preselila u Njemačku prije 4,5 godine. Odluka je bila teška, i dugo su dvojili. Razlog koji je prevagnuo da se iz svog obiteljskog doma u Novom Štitnjaku ,toga prohladnog proljetnog jutra otisnu u nepoznato, svakako su bile financije i nemogućnost zaposlenja supruga, prisjeća se Mihaela.
Ona, iako tada, zaposlena za stalno, sa suprugom koji je radio po sezonama nije mogla stvoriti obiteljsku atmosferu u kojoj bi odgajala svoju djecu. Osim toga, sezona traje 6 mjeseci, a živjeti se treba tijekom cijele godine. Nedostajalo je financijske sigurnosti, a djeca bi se tijekom dugih mjeseci sezone zaželjela oca. Odvojenost od obitelji, najgore je što čovjeku padne pa su se svi zajedno odlučili na novu avanturu i svoj obiteljski dom izgraditi u Offenbachu na Majni, gradu udaljenom 10 km od Frankfurta. Prvi mjeseci nakon dolaska bili su teški, čovjek se treba prilagoditi na novu kulture, na nove ljude, ali najveći izazov je jezik. Njemački jezik prvo je što treba savladati i naučiti, i neophodan je ukoliko želite pronaći dobar posao, naglašava Mihaela koja danas radi kao čistačica u Europskoj središnjoj banci. U jednom od onih ogromnih, staklenih nebodera koje je prve ugledala pri svom dolasku u Njemačku.
Za razliku od nje, učenje jezika djeci nije bio nikakav problem. Brzo su se uklopili u društvo i među vršnjake. U njemačkim školama obavezno je za svu djecu da nauče plivati i voziti bicikli do 9. godine života. Satovi glazbene kulture, razlikuju se od naših po tome što djeca uče svirati jedan instrument i u tome Mihaela vidi veliku prednost naspram hrvatskog školstvo.
Njemačka pruža sigurnost, rješava vas egzistencijalnih briga i posao ovdje lako se pronađe. Za onog tko želi raditi, posla uvijek ima, zavisi samo kakvi su vam afiniteti, ali srce uvijek vuče rodnom gradu i domovini. Iako Požegu posjećuju tri puta godišnje najteži su festivalski dani rane jeseni, kada se poželite stopiti s masom i uživati u zvukovima tamburice koja vas dok ispijate jedna od najboljih vina našeg vinogorja vraća u neke davne festivalske večeri Zlatnih žica Slavonije kad ste kao dijete, bezbrižno trčali Trgom svetog Trojstva, ne sluteći da ćete jednog dana morati otići jer više nećete moći pronaći dovoljno dobar razlog da ostanete. Teško se podnose sve svečanosti i svadbe, krštenja i kirvaji, sve ono što prolazi bez vas, a nekad je bilo dio vašeg života. Ipak, tuđina se lakše podnese uz druženje s Hrvatima. Iznajmili su mali vrt, tamo se sastaju, druže, roštiljaju, i maštaju o povratku kući.
Svima onima koji razmišljaju o odlasku, Mihaela savjetuje neka probaju, ali neka ne očekuju čuda. Bitno je imati cilj i želju, u tuđoj zemlji nije lako i tu si uvijek stranac. Treba ustrajati i ne gubiti vjeru čak i kad stvari ne idu kako bismo željeli. Na samom kraju, Mihaela mi ponovno govori:"Vratit ćemo se". Rečenica je to koju ju mi je tijekom našeg razgovora bezbrojno puta ponovila. Da, vratit će jer imali li ljepšeg pogleda od onog kada iz smjera Novog Štitnjaka vozite cestom prema Požegi, a ispred vas u svoj svojoj ljepoti izranja Požega, okružena brdima. Prekrasna vizura Grada koji vas kao majka, nježno privija u svoj zagrljaj, zagrljaj u kojem niste stranac, već samo još jedno, njezino, voljeno dijete.
